Sukobi
Kako je teško kada se s nekim posvađamo do te mjere da uopće više ne želimo imati posla s tom osobom. Još je teže kada se to dogodi s nekim tko je iz naše obitelji ili s nekim koga smo osjećali kao prijatelja.
Razlozi za takvu svađu, barem u našim očima, veliki su. Najčešće nepravda, nerazumijevanje ili osjećaj da nas druga osoba zavlači ili radi od nas budalu.
Tako je žalosno kada svađe u obitelji nastaju oko podjele imovine nakon smrti roditelja, ili kada najbolji prijatelji više ne žele imati posla jedan s drugim.
Kako mora biti teško okrenuti glavu od drugog čovjeka i ne uzvratiti mu pozdrav.
Jeste li primijetili da nekim ljudima možemo puno toga tolerirati, dok drugima skrešemo u lice što ih ide bez pardona. Jedne ne želimo izgubiti jer u nam važni i može se dogoditi da ćemo im desetljećima popuštati. Drugi nam nisu toliko važni, nije nam stalo do njihovog mišljenja, pa se ne bojimo reći što mislimo.
“Mali krug velikih ljudi”
Ima dojam da pokušavamo naći i održati mali krug velikih ljudi u svojem životu. Cijenimo one koji nas hvala, poštuju, tražimo istomišljenike. Nekako je lakše živjeti uz one koji misle poput nas, s kojima se slažemo. Možda niti ne možemo zamisliti život bez tih ljudi. I ako odu iz našeg života, što nikako ne želimo, to možemo jako teško doživjeti. I baš zato jer ih ne želimo izgubiti, često nismo iskreni pred njima. Govorimo ono što mislimo da bi drugi htjeli čuti ili prešutimo ono što znao da oni ne bi htjeli od nas čuti. Jednom riječju, bojimo se izgubiti nama važne ljude.
Ne znam sjećate li se negdje na početku pandemije razgovora s ravnateljicom bolnice “Fran Mihaljević” Alemkom Markotić? Tada je bila jako popularna ali spomenula je usporedbu s Isusom koji je isto na početku svojeg djelovanja bio jako popularan, ali su ga na kraju razapeli.
Nakon velike popularnosti, ljudi sve manje razumiju Isusa, a ne žele ga pitati ono što ne razumiju. Kao da su se zasitili. I odlaze… Isus promatra kako se ruši ono što je gotovo tri godine gradio. Ljudi su samo ljudi. Neprestano traže podražaje i zanimljivosti.
Tada Isus čini nešto veliko. Nešto što mi nikada ne bismo napravili. Obraća se svojim sljedbenicima, onom najužem krugu, svojim najvažnijim ljudima i pita ih žele li i oni otići? Isus je potpuno slobodan!
Sloboda koja vodi u samoću?
Mi se takve slobode bojimo, jer mislimo da bi s takvom slobodom ostali sami. Zamislite što bi se dogodilo da ljudima kažemo što mislimo o njima? I baš zbog straha da nas ne ostave, ne želimo biti iskreni. Znamo biti tužni i razočarani kada su drugi prema nama grozni, kada nas iskorištavaju, a mi se bojimo reći da nas to smeta.
Često mislimo ako budemo iskreni prema drugima da će otići od nas. I nismo svjesni da bi stvarno za nas bilo bolje da nas ostave svi oni koji nas ne bi prihvatili onakvima kakvi stvarno jesmo.
Kako je divno u životu imati ljude koji sve o nama znaju, a nemaju potrebu kritizirati nas, već nas prihvaćaju takvima kakvi jesmo.
Kada prihvatim da me Bog ljubi baš takvog kakav jesam, da me prihvaća sa svim mojim lošim stranama i kada dopustim da sunce Božje ljubavi obasja moju tamu, tada se događa čudo ljubavi!
U susretu s Ljubavi koja me prihvaća takvog kakav jesam, ja poželim mijenjati se na bolje! Ljubav, bezuvjetna ljubav, zaslužuje promjenu života na bolje. I samo nas ljubav može promijeniti. Prvo Božja, a onda i ljudska. Amen.