MLADOST I PASTORALNO DJELOVANJE U SPLITSKOJ BISKUPIJI
Josip Marija Carević rođen je u Metkoviću 16. veljače 1883. u obitelji Antuna i Stanislave rođene Jeramaz. Antun Carević doselio je u Metković iz Stona.
Josip Marija započeo je osnovnu školu u Vrgorcu, a završio u Metkoviću. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Splitu kao pitomac Biskupskog sjemeništa. Maturirao je s odličnim uspjehom 1903. godine. Josipova majka Stanislava 1896. godine kao udovica seli u Split zajedno sa dva Josipova brata i tri sestre.
Nakon položene mature Josip želi postati svećenik i moli da ga se primi u Bogoslovno sjemenište. Splitsko-makarski biskup Filip Frane Nakić šalje ga na studij u Rim na papinsko sveučilište Gregorijanu, a stanovao je u zavodu Germanicum. Studij završava 1908. godine dvostrukim doktoratom iz filozofije i teologije.
Josip Marija Carević zaređen je za svećenika u Rimu 28. listopada 1908. godine, a mladu misu slavio je 1. studenog iste godine u bazilici Santa Maria Maggiore. Tijekom studentskih dana uz filozofiju i teologiju zanimala ga je i sociologija. Dobro je govorio talijanski i njemački jezik, a služio se i francuskim jezikom.
Nakon studija, ljeti 1909. godine, Josip se vraća u Split. Splitsko–makarski biskup Nakić imenuje ga biskupskim kancelarom ili bilježnikom, te odgojiteljem i duhovnikom na Trgovačkoj školi u Splitu. Iduće godine postaje vjeroučitelj na nižoj gimnaziji u Splitu. Neko vrijeme pastoralno djeluje u župi Stobreč-Kamen kod Splita. Propovjednik je u samostanu Družbe kćeri Marijinih. Godine 1912. imenovan je župnim pomoćnikom i koralnim vikarom u splitskoj katedrali, te članom Odbora za sastavljanje biskupijskog direktorija. Iste godine započinje vršiti službu urednika Pučkih novina i ostaje urednik tri godine.
Postaje kateheta na splitskoj državnoj realci 1917. godine, a zatim i duhovnik u splitskom sjemeništu. Iste godine pozvan je u vojsku, te je bio vojni kapelan koji je vršio dušobrižničku službu po vojnim bolnicama Beča i vojnim logorima Donje i Gornje Austrije. Premješten je u ljubljansku vojnu bolnicu iz koje je odlazio na talijansko bojište duhovno skrbiti o vojnicima.
Nakon intervencije novog splitskog biskupa Jurja Carića, Josip je u srpnju 1918. pušten iz vojske te nastavlja službu katehete i duhovnika u sjemeništu.
Josip Carević bio je dva puta pozvan na natječaj za profesora na teologiji. Prvi puta 1913. kada se mogao natjecati za mjesto profesora pri katedri crkvene povijesti i crkvenog prava u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Zadru. Drugi poziv stigao je 1920. godine od Sveučilišta u Zagrebu. Bio je pozvan natjecati se za profesora pri katedri moralne teologije na katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Na oba poziva Josip se zahvalio.
Ipak te iste 1920. godine imenovan je članom uprave Hrvatske štedionice u Splitu, predsjednikom Svećeničke uzajamnosti splitsko-makarske biskupije te delegatom u Odboru za preseljenje Centralnog bogoslovnog sjemeništa iz Zadra u Split.
Aktivan je i u Hrvatskom katoličkom pokretu, a 1924. godine biskup Bonefačić imenuje ga kanonikom teologom Stolnog kaptola u Splitu i župnikom katedralne župe. Duhovnik je Biskupijske Katoličke akcije, te duhovni vođa raznih katoličkih organizacija. Osnovao je zadrugu Katolički dom, te Društvo katoličkih muževa. Duhovno je pratio Prosvjetno katoličko žensko društvo Danica i Društvo Hrvatskih katoličkih orlica. Bio je nadstojnik Marijine kongregacije svećenika u Splitu, zatim bio je sinodalni ispitatelj i konzultor pastoralnih konferencija, član Trećeg reda sv. Franje, član Društva svećenika klanjalaca i član uprave Hrvatske tiskovne zadruge u Splitu.
Bavio se organizacijom kršćanskog radništva, te aktivno djelovao na religioznom i karitativnom polju. U Splitu je Josip Carević bio na glasu kao spasitelj sirotinje i otac siromaha.
Josip Marija Carević imenovan je dubrovačkim biskupom 13. travnja 1929. godine, a biskupsko ređenje bilo je u Zagrebu 4. kolovoza. Za biskupsko geslo uzeo je riječi Mir Kristov koje su bile ispisane na glagoljici na njegovom biskupskom grbu.
Donosim nekoliko misli iz splitskog tjednika Jadran od 20. travnja 1929. godine povodom biskupskog imenovanja don Joze kako su ga od milja u Splitu zvali:
Sa svih strana lete brzojavne čestitke i u Split, novoimenovanom biskupu, i u Dubrovnik, radujući se kaptolu, kleru i vjernicima na novoj sreći koja im je u dio pala. Dolaze k najmlađem od jugoslavenskih biskupa njegova braća svećenici, njegovi župljani, njegovi prijatelji, štovatelji, sugrađani. Svi mu se raduju. Ali to veselje kao da muti pomisao na rastanak od popularnog gradskog župnika, od svakome poznatog i od svakoga ljubljenog i štovanog „Don Joze“. Svi oni koji su imali sreću da se s njime izbliže upoznaju i da ga vide u njegovom radu, u njegovoj službi, sa zebnjom u srcu pitaju se: ko će nakon njegova odlaska moći da popuni onu veliku prazninu, koju će za sobom ovdje ostaviti.
Ta prečasni dr. Josip Carević bio je svugdje, gdje je poželjno bilo i gdje je trebalo da bude i da se nađe jedan suvremeni katolički svećenik. Splitski gradski župnik bio je svima sve. Dušobrižnik par excellence, otac, brat, prijatelj, milosrdni samaritanac, ustrpljiv i ustrajni pomoćnik, savjetnik. Preopterećen poslom, ali je uvijek znao naći vremena kada se radilo da bližnjemu, ma ko on bio, učini dobra i pomogne. Kada spomenemo da su ga svaki dan s najvećim pouzdanjem zaokupljali oni najniži, najbijedniji i da nikoga od njih nije odbio, označili smo ga kakav je u istinu bio ovdje među nama.
I ma da je imao prepune ruke posla, ma da je radio bez prestanka i naporno od jutra do kasne noći, ovaj se dobri i pobožni Kristov pomazanik nije dao satrti, vidio si ga uvijek vedra, nasmijana: potiče i bodri druge, a sam uvijek pripravan na nove žrtve i novo pregaranje, u čemu je uvijek bio prvi među prvima…
U svakoj službi koja mu je od njegovih starješina bila povjerena, na svim mjestima, na koja je bio postavljen, zasukao je obje ruke i dao se na posao zamjernom gorljivosti. Uz svoje zvanične dužnosti, koje je uvijek izgledno vršio, bavio se je svim onim što je bilo namijenjeno dobroj stvari, promicao slavu Božju, od koristi bilo vjernicima i društvu kao takvu. U tom se je radu pokazao pun inicijative, neustrašivosti, potrebite odvažnosti i optimizma, ustrajnosti, načelnosti, dosljednosti, ali i takta. Divota je ovog neumotnog i neutrudivog radnika bilo vidjeti sa koliko se predanosti povjerava Božjoj providnosti poslije nego što je sam sa svoje strane učinio sve što je trebalo učiniti…
Koliko Split i splitska dieceza gube odlaskom presvijetloga Carevića, toliko ovim imenovanjem još više dobiva starodrevni Dubrovnik i dubrovačka dieceza. Novi biskup, još krepak i čil, istom mu je 47 godina, prelazi u novo povjereni vinograd Gospodnji da mu se preda srcem i dušom, da mu se sav posveti.
DUBROVAČKI BISKUP
Upravu dubrovačke biskupije preuzeo je na Malu Gospu, 8. rujna 1929. godine.
List Dubrovačke Biskupije od 30. rujna 1939. donosi pregled desetogodišnjeg djelovanja biskupa Carevića u Dubrovniku. Iz tog pregleda izdvajamo najvažnije.
Po dolasku u dubrovačku biskupiju Carević je zatekao jedanaest župa bez župnika, te veliki dio klera pred mirovinom. Nije bilo niti jednog kandidata za svećeništvo, a u malo sjemeništu bilo je 8 đaka. Nastojao je dati jasne smjernice i ujediniti kler u pastoralnom radu. Osobitu brigu posvetio je pastoralu zvanja. Kroz njegovih deset godina upravljanja biskupijom stasala su 34 svećenika, bilo je 19 kandidata za svećeništvo i 43 đaka u malom sjemeništu. Uredio je sjemenište, za kandidate kupio Ljetnikovac u Vrbici. Organizirao je Euharistijske kongrese po dekanatima biskupije i konačno 1937. godine organizirao veličanstveni Euharistijski kongres u Dubrovniku. Prije i poslije kongresa bile su organizirane misije.
Biskup je bdio nad društvima Apostolstvo molitve, te Katoličkom akcijom, a osobito je vrednovao djelovanje Bratovština za koje je izdao generalni pravilnik. Podigao je 1935. godine spomen križ na Srđu, uz mnoge poteškoće.
Vodio je brigu oko uređenja katedrale, te poticao euharistijsku duhovnost kroz molitvu klanjanja pred Presvetim Sakramentom.
U njegovih deset godina izgrađene su tri nove crkve, a dvije započete. Obnovljeni su mnogi crkveni objekti. Dolaze u biskupiju časne sestre Malog Isusa iz Sarajeva, Kćeri Božje Ljubavi i sestre Predragocjene Krvi.
Neumorno radi i na karitativnom polju. U Gružu osniva pučku kuhinju, a 1935. godine uz velike otpore organizira u katedrali Duhovni koncert za pomoć gladnima, 1936. godine zajedno s narodnim zastupnikom Rokom Mišetićem skuplja po Dubrovniku pomoć za potrebite. Pomaže školske kuhinje za zimsku prehranu siromašne djece. Dugogodišnji je predsjednik Crvenog Križa u Dubrovniku. Na čelu je odbora Javne Dobrote te uređuje starački dom u Dubrovniku. Na čelu je odbora Zbora popovskog, te da bi dao radnicima posao u vrijeme krize pokreće obnovu kuća kojima Zbor upravlja.
Osniva Biskupijsku pinakoteku u Dubrovniku, te Crkveno umjetničku komisiju i Dijecezansku komisiju za crkvenu glazbu. Nabavljene su nove veličanstvene orgulje u dubrovačkoj katedrali i u Cavtatu.
Uspješan je i na ekonomskom polju te je svojim zalaganjem podigao crkveno-ekonomsko stanje biskupije.
Ipak, važno je naglasiti da je po svojoj velikoj karitativnoj djelatnosti biskup pokazao, da je ne samo riječju nego djelom i žrtvama pastor bonus (dobri pastir) i otac siromaha.
S pravom se pitamo zašto se biskup Carević zahvalio na službi i povukao? Možemo odgovore pronaći u citatu iz Lista Dubrovačke Biskupije:
Svakako treba još spomenuti i veoma zaslužni biskupov rad u obrani svoga hrvatskog naroda. U najtežim prilikama narodne borbe biskup je bio uvijek uz svoj hrvatski narod i svaka akcija vodstva hrvatskog naroda našla je u našem biskupu najboljeg promicatelja, suradnika i zaštitnika; da zaštiti svoj narod pred nabijenim puškama na Bosanici prigodom blagoslova spomen križa na Srgju!
Iz svega navedenog jasno se vidi, kako je desetogodišnji rad biskupa Josipa M. Dra Carevića za dubrovačku biskupiju bio od Boga blagoslovljen na duhovno i materijalno dobro, napredak i opće blagostanje biskupije.
Za taj plemenit, požrtvovni, apoštolski uspješni rad biskup uživa opće poštovanje od naroda i klera, te je od svih nepristranih dobio dužno priznanje; samo kod rijetkih zalutalih sinova naišao je na protivštine i neprijateljstva.
Čini se da ipak ti zalutali nisu bili toliko rijetki. A glavna zamjerka bila je ljubav prema hrvatskom narodu. Kralj Aleksandar Karađorđević 6. siječnja 1929. godine uvodi diktaturu, ukida Ustav i raspušta Narodnu skupštinu, a 3. listopada 1929. godine kralj je donio zakon o nazivu i podjeli države na banovine. Tim zakonom teritorij Hrvatske je raskomadan, a Dubrovnik je pripao Zetskoj banovini koja je imala sjedište na Cetinju. Kralj Aleksandar 1931. godine donosi oktroirani Ustav po kojem se država zove kraljevina Jugoslavija. 26. kolovoza 1939. godine sklopljen je sporazum o osnivanju Banovine Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu. Ovim sporazumom Dubrovnik je priključen Banovini Hrvatskoj. Na stvaranje Banovine Hrvatske oštro su reagirali velikosrpski krugovi, a sporazum je kritiziran i od strane komunista. Biskup Carević svečanom je službom proslavio pripojenje Dubrovnika Hrvatskoj 1939. i time navukao na sebe još veću dozu nezadovoljstva velikosrpskih i komunističkih krugova.
Na Bijelu nedjelju, 14. travnja 1940. biskup Carević napustio je Dubrovnik, te je prijevremeno umirovljen. O razlozima umirovljenja nije pronađeno nikakvih dokumenata osim bilješke od 7. veljače 1940. kojom službenik Državnog tajništva Svete Stolice javlja biskupu Vincenzu Santoru da je apostolski nuncij u Beogradu Ettore Felici javio kako je biskup iz Dubrovnika podnio ostavku. Biskup Carević odlazi u Zagreb i stavlja se na raspolaganje zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Stanovao je kod sestre Milke u župi sv. Marka u Jurjevskoj ulici.
ODLAZAK U HRVATSKO ZAGORJE I OKRUTNA SMRT
U prosincu 1943. biskup Carević odlazi iz Zagreba u hrvatsko Zagorje, u župu Veliko Trgovišće, točnije u filijalu Majke Božje Snježne na Strmcu, a stanovao je u selu Vižovlje u drvenoj kući Terezije Jambrošić koja je bila majka Andrije Jambrošića. Andrija je bio suprug Ivanice Vuletić Antić, koja je bila kći biskupove domaćice.
Biskup redovito slavi misu u kapeli Majke Božje Snježne na Strmcu. Kapela je iz 1772. godine a u kapeli se čuva kip Majke Božje izrađen između 1450. i 1460. godine. Pobožni narod smatrao je taj prikaz Gospe čudotvornim.
Biskup Carević pomaže pastoralno domaćem župniku Matiji Horvatu, a iz njegovog Dnevnika za 1944. godinu doznajemo sljedeće događaje i informacije. Područje oko Strmca nadzirali su partizani. Jednom prilikom, budući da je govorio njemački i talijanski, spasio je život zvonaru na Strmcu i jednom čovjeku iz Oroslavja, pa je tima zadobio simpatije partizana, koji su znali dolaziti u kapelu na misu i na ispovijed.
4. lipnja 1944. biskup Carević organizirao je veliku procesiju za mir na kojoj je sudjelovalo oko 1.500 ljudi. Iste godine zbog ratnih opasnosti 29. lipnja biskup Carević je podijelio sakrament krizme u Velikom Trgovišću za vjernike iz okolnih župa. Iz dnevnika župnika Horvata doznajemo da je zbog ratnih opasnosti biskup Carević 24. prosinca 1944. godine poslijepodne slavio misu polnoćku na kojoj je sudjelovalo mnogo naroda, a božićne pjesme svirala je partizanska limena glazba. Ista limena glazba sudjeluje na sprovodu kojega su zajedno vodili župnik Horvat i biskup Carević 27. prosinca. Horvat je napisao da je 8 ili 9 partizana bilo na misi i na pričesti.
O datumu biskupovog mučenja i o samoj smrti nemamo točnih podataka, kao niti o mjestu gdje leži njegovo tijelo.
U zborniku radova Josip Marija Carević biskup dubrovački, kojeg su priredili Želimir Puljić i Mile Vidović 2002. godine, Stjepan Krasić napisao je tekst pod naslovom Josip Marija Carević: politički protivnik ili mučenik? Na stranicama zbornika od 99. do 109. sabrao je nekoliko izjava.
U tim izjavama dolazi do izražaja da se biskup Carević planirao vratiti u Zagreb, jer su partizani trebali preuzeti vlast. U naumu da se odmah vrati spriječila ga je Bara Kralj koju su partizani zadužili da zaustavi biskupa koji se spremao otići. Nikola Korabek, osoba od povjerenja, pozvao je Carevića u svoju klijet te ga tamo ispitivao o partizanima, dok je grupa koje je bila zadužena za biskupovu likvidaciju to prisluškivala. Zatim je biskup mučen.
U svojoj knjizi, Veliki Petak 1945. biskup Josip Marija Carević, život za narod – smrt u ime naroda, autor Mirko Ivanjek prikupio je na temelju susreta i razgovorima s ljudima informacije koje su se usmeno prenosile.
Među narodom se pričalo da su biskupa tukli, zatvorili u svinjac, jahali, odrezali prst kako bi mu skinuli prsten, razbili zube, budući da je imao zlatnu navlaku na zubima, odrezali su mu genitalije, natjerali ga da si iskopa grob, objesili ga naglavačke, te ga ubili iz pištolja.
Među narodom se spominje biskupovo proročanstvo neposredno prije smrti u kojoj je svakom mučitelju prorekao kako će umrijeti. Isto tako u narodu se priča da su svi mučitelji umirali u strašnim mukama.
Nikolu Korabeka koji je pozvao biskupa u svoju klijet, i njegovu suprugu ubio je sin koji je bio među mučiteljima biskupa. Sin je odveden na psihijatriju.
Bara Kralj umirala je u mukama od raka želuca, u bolovima je tako vikala da su je sujedi čuli i sažaljevali.
Viktora Kralja ubio je otac Izidor i to nožem kojim je Viktor odrezao prst biskupu.
Dragutinu Kralju počele su se kriviti noge uz strašne bolove.
Partizan iz Marije Bistrice koji je pucao u biskupa poginuo je od metka čisteći pušku.
Štef Bradač, zvani Prpič, jedini se ispovjedio, nakon što je vidio kako mu sin umire u teškim mukama, odao se piću, a kada mu je rak zadao teške muke sam je sebe nožem ubadao po cijelome tijelu.
Valeka T. Marca, koji je biskupa najokrutnije mučio na samrti od raka prostate zaklao je vlastiti sin Rudek.
Župnik Velikog Trgovišća Matija Horvat u Spomenici župe 1945. godine, zapisao je: Na dan 7 žalosti B.D. Marije odveden je biskup Dr. J. Carević iz Vižovlja po nepoznatoj vojsci. Ne zna se za njegovu sudbinu.
Prije liturgijske reforme, po starom kalendaru, postojao je blagdan Majke Božje Žalosne 15. rujna, ali i spomen Sedam Žalosti B. D. Marije. Taj spomen bio je petak prije nedjelje muke Gospodnje ili Cvjetnice. 1945. godine to je bio 23. ožujak.
Kao mjesto smrti navodi se lokalitet Pluska, šuma Pušava.
Iako ga je narod u Splitu i Dubrovniku iskreno volio i poštivao, iako je imao poniznosti odstupiti sa službe i otići živjeti u zagorsko selo poput najobičnijeg svećenika, iako je vrlo korektno komunicirao s partizanima, Josip Marija Carević morao je biti ubijen. I da se to nije dogodilo na Strmcu, vjerojatno bi se dogodilo na Daksi.
Svi njegovi mučitelji stali su pred jedini sud koji je pravedan, onaj Božji. Ono što je teško za povjerovati jest da se niti nakon 74 godine ne zna za biskupov grob. Mnogi neprijatelji križa na kraju su pod tim istim križem pokopani te im je sprovodne obrede vodio katolički svećenik. Žalosno je da jedan iskreni rodoljub, svećenik i biskup katoličke crkve nije imao kršćanski pogreb i da se dan danas za njegov grob ne zna.
Korišteni izvori:
Zbornik radova Josip Marija Carević biskup dubrovački, priredili: Želimir Puljić i Mile Vidović, Dubrovnik – Metković, 2002.
Mirko Ivanjek, Veliki petak 1945. biskup Josip Marija Carević, život za narod – smrt u ime naroda, Zaprešić 2018.