Idealan za sve, osim za svoje
Pred nama je danas jedno prekrasno evanđelje. Ja bih s vama htio podijeliti jedno od tumačenja. Ne jedino. Ima ih sigurno više. Ovo tumačenje meni je najdraže.
Pred nama je nadstojnik sinagoge Jair. Sinagoga kao mjesto slavljenja Boga, kao mjesto vjeronauka i mjesto međusobnih susreta, imala je do tri nadstojnika. Nadstojnici su bili vjernici koji su vodili brigu o funkcioniranju sinagoge. To su mogli biti samo ugledni ljudi.
Zamišljam Jaira baš tako, kao uglednog člana društva. Vjerojatno je u svojem poslu ili obrtu bio uspješan. Pretpostavljam da je bio i bogat. Zbog svojeg mjesta u društvu vjerojatno se sa svima družio, možda su mu i siromašni i jednostavni ljudi dolazili po savjet. Sigurno je imao i krug uglednih ljudi koji su bili njegovog ranga s kojima je provodio vrijeme.
Na van uspješan, ugledan, svatko bi ga poželio za oca, za muža, za djeda! Milina od čovjeka! Susretljiv, simpatičan, široke ruke za počastiti… Rekli bismo muškarac za poželjeti, primjer drugima. Mnogi su htjeli biti poput njega.
Obično takvi ljudi, pod navodnicima „savršeni“, idealni, koji se troše za sve oko sebe, najčešće su u svome domu hladni i bezosjećajni. Budući da se za sve troše kako bi se pokazali u najboljem svjetlu, potrošeni su za svoje ukućane. Kako se jako trude prikazati se u najboljem svjetlu pred drugima, ništa im ne ostaje za bračnog druga i djecu.
A zašto imaju potrebu pred svima se pokazati dobri, požrtvovni, savršeni, susretljivi, sposobni, idealni? Zato što su u sebi prazni.
Oni se trude oduševiti druge da od njih dobiju pohvalu, da im drugi kažu da oni vrijede, jer oni sami sebe doživljavaju bezvrijednima. Ne osjećaju sebe, osim ako im drugi ne govore koliko su uspješni, dobri, dragi. I oni silan trud ulažu kako bi se pokazali takvima, samo da im drugi ispune onu prazninu u njima. Koja se ustvari ne može ispuniti, osim Jednim koji je Jedini toliko Velik da stane u naše praznine, a to je Bog.
Takve osobe nemaju potrebu oduševiti svoje ukućane. Jedan psihoterapeut je jednom rekao da takve osobe imaju obitelj samo jer se to od njih očekuje, samo zato što je to „normalno“, njima obitelj služi kao jedna kulisa, njima obitelj ne treba kao mjesto topline, ljubavi, prihvaćanja.
Smrt kao buđenje
Čini se da je jedina situacija da se takvi ljudi probude bolest ili smrt nekog iz njihove blizine. Dijete koje ima bulimiju ili anoreksiju ustvari govori: Primijetite me! Trebam vas! Osjećam se zapostavljeno! Trebam vašu pažnju i ljubav!
Za mene je ovo evanđelje govor o jednom odnosu oca i kćeri koji umire, koji je mrtav. Odnos je mrtav. Djevojčici treba tata. Ja nisam otac, ali sve više shvaćam koliko je i ženskom i muškom djetetu potreban otac. Naravno, i majka, ali majku nekako podrazumijevamo, dok se uloga oca potpuno izgubila. Ovih dana razgovarao sam s jednom osobom koja mi je, između ostalog, rekla: Župniče, kakvog sam ja tatu imala! Kakav je to bio čovjek! Uvijek sam se mogla na njega osloniti! Imati takvog oca je pravo bogatstvo.
U jednom trenutku dolaze s porukom: Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja? Dobro, oni nisu bili svjesni tko je Isus, ali bojim se da i danas ima onih koji sebe smatraju vjernicima, a boje se mučiti Boga. Ne može se Boga mučiti. Ne može se Boga izmučiti. Ne može se Bog trošiti i potrošiti. Jesi li i ti možda taj koji ne želiš Boga mučiti i ulaziti u odnos s Bogom jer se ustvari bojiš da ćeš se morati mijenjati i da će ti Bog nešto oduzeti? Bog ne oduzima, on daje i to preko svake mjere!
Isus kaže da dijete nije umrlo, već da spava. Oni mu se smiju. Rugaju mu se. Zanimljivo je primijetiti da se čovjek može rugati i uz odar. I u trenutku smrti. U redu, pokušavam ih opravdati jer nisu znali tko je Isus. Zamislite da dođete u obitelj u kojoj je umrlo dijete. Dođete dati podršku roditeljima, svi plaču, prava drama. I zamislite da u jednom trenutku dođe župnik i kaže da dijete nije umrlo nego spava… Uf! Bilo bi svega.
Uskrsnuće mrtvog odnosa
Problem nastaje kada mi danas kao vjernici ne vjerujemo da Isus kao Bog može ozdraviti, uskrsnuti, mrtav odnos unutar obitelji. Isus ti može pomoći da nađeš način i ozdraviš od tvojih rana koje su nastale zbog mrtvog odnosa s mamom ili tatom. Kako? Isus nam u evanđelju daje odgovor.
Jeste li čuli što ovaj otac na početku moli Isusa? Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu! On moli Isusa da ju Isus dodirne. Kao da želi reći: Dodirni ju, Isuse. Ti ju dodirni. Ti dođi do nje, ja nisam uspio. Ja ne uspijevam doprijeti do svoje kćeri, želim, ali ne mogu! Želim doprijeti, krenem i kao da me nešto blokira.
Još nešto. Jair kada govori o svojoj kćeri naziva ju curicom, kćerkicom. Isus je naziva djevojkom. Jair uopće nije primijetio da mu je dijete odraslo. Kako bi i mogao prijetiti kad je imao potrebu baviti se sa svima osim sa svojom obitelji!?
I za kraj, što dakle činiti?
Ako si svjestan da imaš loš odnos sa svojim djetetom, da ne dopireš do njega, kada budeš sam, padni na koljena poput Jaira, i svim srcem moli da ti Isus pomogne doprijeti do tvojeg djeteta. I bez obzira na godine koje imaš ti i tvoje dijete, Isus će ti pomoći da možeš zagrliti svoje dijete, da mu kažeš nježne riječi, da budeš roditelj kakvog tvoje dijete treba. Nikad nije kasno, ako je za života. Kasno je samo nakon smrti.
Ako si svjestan da imaš loš odnos sa svojim roditeljima, dopusti Isus da te probudi iz mrtvog odnosa. Trebaš se probuditi, kao i Jairova kći, jer ti ne ovisiš o tati koji nije znao kako biti tata, koji te nije znao pohvaliti, koji ti nije znao reći da te voli. Ti više nisi malo dijete kojem toliko treba roditeljska ljubav.
Tu ljubav koja ti treba možeš naći u sebi, ali ne putem nekih vježbi, ne putem meditacije, ne preko psihoterapije, već s Isusom i u Isusu. Samo on može uskrisiti mrtve odnose, vjeruješ li to?