Ponovno je pred nama proslov ili početak Ivanovog evanđelja za kojeg bibličari kažu da ga je Ivan napisao na kraju svoga evanđelja, ali da ga je stavio ne početak. U nekoliko odlomaka Ivan je sažeo cijelo evanđelje.
Ja bih se danas, zajedno s vama, zaustavio samo ne nekoliko rečenica evanđelja koje smo poslušali.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.
Tko će popraviti čovjeka?
Uvijek se divim mehaničarima, ili serviserima najrazličitijih kućanskih aparata ili strojeva, koji točno poznaju aparat ili stroj ili automobil koji trebaju popraviti. Oni već ponekad po zvuku znaju što nije u redu.
Na žalost ne postoje serviseri ljudi. Možda bismo psihijatre i psihoterapeute i duhovnike mogli nazvati serviserima ljudi, ali servis kod njih traži jako malo ljudi u usporedbi s količinom ljudi koji su, možda bi moglo zvučati krivo ako kažem pokvareni, pa ću reći s količinom ljudi koji imaju problema.
Kao što serviser poznaje uređaje koje popravlja, kao što radnici u tvornici poznaju uređaj koji sastavljaju, pitamo se što je s čovjekom? Tko njega poznaje? Tko je njega sastavio? Ima li čovjek svoga stvoritelja koji ga najbolje poznaje?
Mi vjernici vjerujemo da nas je stvorio Bog, da je on naš Stvoritelj i naš najbolji Poznavatelj. On nam je dao i uputstva za rukovanje s čovjekom. Ta uputstva se nalaze u deset Božjih zapovijedi i u osam blaženstava. Čovjek ako želi biti blagoslovljen i sretan trebao bi se držati Božjih uputstava.
No, kada je Bog vidio da ljudima prakticiranje tih deset zapovjedi baš i ne ide, odlučio je on sâm, naš Stvoritelj, doći na svijet i pokazati nam kako bi čovjek trebao živjeti da bude sretan. I evo nas na riječima današnjeg evanđelja: Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet.
Svijet ga ne upozna
No, tada se dogodila drama. Ljudi nikako nisu mogli prihvatiti da bi se Bog približio čovjeku do te mjere da se utjelovi. Ustvari tako nešto bilo je za ljude bogohuljenje. Savršeni Bog da dođe u tijelu čovjeka, a čovjek je tako često zao i zločest i pokvaren. To je za ljude bila hereza, krivo vjersko učenje. A Bog je baš to učinio.
Drama čovječanstva, od uvijek pa do dan danas, očituje se u riječima koje nam donosi Ivan u današnjem evanđelju: Bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.
Zašto svijet uporno ne želi upoznati svoga Stvoritelja? Zašto svijet ne želi živjeti po uputstvima svoga Stvoritelja? Zašto ljudi uporno žele biti u svome filmu? Zašto ljudi ne dopuste da Bog uđe u njihov život? Ne znam. Možda se ljudi Boje da bi tada trebali postati nekakvi fanatici?
No, ovo pitanje čak ne bi toliko trebalo upućivati svijetu ili ljudima koji u Boga ne vjeruju. Ovo pitanje trebamo postaviti mi vjernici sami sebi! Mi vjernici koji smo redoviti na misi, mi vjernici koji redovito molimo. Što bismo se trebali pitati?
Na primjer, mogli bismo se pitati: ako smo vjernici zašto se bojimo? Ako smo vjernici, zašto smo depresivni? Ako smo vjernici, zašto se svađamo? Ako smo vjernici, zašto psujemo Boga i svetinje, zašto ogovaramo i prigovaramo? Ako smo vjernici, zašto u našim obiteljima nema ljubavi i mira? Ako smo vjernici, zašto uvijek u drugima tražimo uzrok naših problema?
Ako smo vjernici kako je moguće da uvijek želimo mijenjati druge, a nikada se ne pitamo trebam li ja sâm nešto promijeniti u svojem ponašanju i u svojem razmišljanju?
Primiti Boga
K svojima dođe i njegovi ga ne primiše., zapisao je Ivan. Jesi li primio Boga? Ili ga i dalje ne primaš baš ti, koji za sebe kažeš da si vjernik? Možeš me pitati: A kako ću znati jesam li primio Boga?
Kada primiš Boga tvoji problemi ne će nestati, ali primijetit ćeš kako postaješ manje otrovan za sebe i za druge! Primijetit ćeš kako postaješ mirniji. Primijetit ćeš kako imaš više povjerenja u Boga i ne ćeš biti u panici, strahu i depresiji.
Primanje Boga je posao koji se treba raditi svakoga dana. Svakoga dana treba primiti Boga i zajedno s Bogom raditi na svojim problemima. Mnogi misle da za to nemaju vremena, ali imaju vremena za Internet, serije na TV-u, za ogovaranje, za svađanje u obitelji, za smišljanje kako ću spustiti drugome koji me je povrijedio, za negativno razmišljanje i za osjećaje mržnje. Za sve to nađemo vremena, ali za primiti Boga…
Tko su moji?
K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Tko je moj? Jeste li se pitali ovih dana zašto je Bog dopustio potres? Ja sam se pitao. Nekako osjećam da Bog dopušta tragediju onda kada čovjek čovjeku postane vuk. Onda kada ljudi prestanu biti ljudi.
Jeste li primijetili potres dobrote i ljudskosti? Do prije tjedan dana svi smo kukali i prigovarali. Samo smo vidjeli ono što nemamo, a nismo bili zadovoljni s onime što imamo. Nakon tragedije, odjednom pakiramo kutije stvari i odjeće kojih smo se spremni odreći. Do prije par dana kukali smo zbog svega što nam nedostaje, a sada od jednom vidimo koliko toga imamo viška, cijenimo više svoj dom, svoj krevet, kupaonicu i grijanje koje imamo.
Na žalost, neki su i u ovako teškoj situaciji pokušali unositi podjelu, pokušali su dijeliti narod na Srbe i Hrvate, na katolike i pravoslavce. Netko tko u ovoj situaciji ima potrebu unositi podjelu i razdor, dijete je onoga čije ime glasi Podjela, Razdor, Diabalos, ili hrvatski Đavao. Zašto nam je potrebna prirodan katastrofa da ponovno u svoj život primimo Boga i bližnjega?
Dijete sam Božje
A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Čovjek koji je spreman primiti Boga, postaje dijete Božje. Kažu da su u rimsko doba carevi birali svoga nasljednika ne među sinovima, nego među najsposobnijim vojskovođama, koje bi onda posvojili.
Jesam li ja svjestan da sam dijete Božje? Jesam li svjestan da me Bog želi posvojiti? Jesam li svjestan da mi Bog želi besplatno darovati svu čast i svaki blagoslov? Ponašam li se kao dijete Božje? Imam li finoću, pristojnost, odmjerenost koja priliči sinu Kralja kraljeva? Poštujem li ja sam sebe kao dijete Božje? Jesam li spreman otvoriti se kraljevskom dostojanstvu koje mi Bog želi dati?
Zatim se trebam pitati vidim li ja u tebi dijete Božje? Vidim li ja u tebi Božje dostojanstvo? Bez prihvaćanja kraljevskog dostojanstva koje mi Bog daje i bez priznavanja tog dostojanstva u bližnjemu, ne može se živjeti vjera. Reći ćeš mi da je to teško! Ja ću priznati, to je teško. Ali barem pokušajmo! Pitat ćeš me kako to dostojanstvo Božje prepoznati u zločestim ljudima? Odgovorit ću ti: teško! Ali barem probajmo!
Dajmo Bogu šansu! Umjesto da kukamo kako je teško biti pravi vjernik, hajdemo pokušati živjeti po Evanđelju! Prepoznajmo silnu čast, dostojanstvo i blagoslov koje nam Bog daje i otvorimo se za njih! I prepoznajmo Božje dostojanstvo u bližnjem. I život će nam se promijeniti kako nismo mogli niti zamisliti! Na bolje, jasno! Amen.