Ima li promjene ne bolje?
Uvijek je dobro znati koja se pozadina skriva iza određenog evanđeoskog teksta. Pozadina današnjeg evanđelja je prvi židovsko-rimski rat koji se odvija između ožujka i rujna 70. godine, nakon što je Jeruzalem 66. godine proglasio nezavisnost. Tom prilikom uništen je i židovski Hram.
Vjernici iz Matejeve zajednice pitaju se kako je moguće da nakon što se Mesija rodio, spasio svijet svojom smrću i slavno uskrsnuo, kako je moguće da se i dalje događaju strašne stvari. Kako je moguće da je Hram srušen? Kako je moguće da nakon Isusove radosne vijesti i poziva na ljubav prema neprijateljima, i dalje se događaju strašne stvari kao na primjer rat i uništenje Jeruzalema.
Pitanja iz Matejeve zajednice, prisutna su i u našim zajednicama i u našim mislima. Dvije tisuće godina kako se naviješta Isusova radosna vijest imamo dojam da se svijet nije promijenio, da ljudi nisu bolji jedni prema drugima, da se i dalje događaju strašne stvari. Zašto? Na to pitanje Isus odgovara u današnjem evanđelju.
Sijač i sjeme
Isus govori prispodobu o sijaču. U središtu prispodobe je sjeme, naglasak je na sjemenu. Sijač je Bog. I on sije obilno, čak možemo reći da razbacuje sjeme, baca i tamo gdje se sjeme na može primiti jer nema uvjeta, barem to tako nama izgleda. Sjeme je radosna vijest, sjeme je evanđelje, sjeme su riječi i život Isusa Krista. Teren na koji sjeme pada smo mi ljudi. Imamo nekoliko vrsta terena.
Isus spominje sjeme koje pada na put, zatim na kamenito tlo, tlo zaraslo u trnje i dobro tlo.
Mi u Hrvatskoj kažemo da je netko vjernik ako ima krsni list, tj. ako je kršten. Krštenje, na žalost nije potvrda da je netko vjernik i današnje evanđelje to potvrđuje. Često se u društvu, osobito pred izbore, pojavljuju osobe koje same za sebe tvrde da su Hrvati i da su katolici. Osobno, takvih se najviše bojim.
Bojim se ljudi koji moraju sami za sebe nešto dokazivati. Oni žele i nas i sebe uvjeriti u nešto što nemaju. Zamislite da se ja pojavim u civilu negdje u društvu i nakon nekog vremena kada me pitaju čime se bavim moram uvjeravati društvo da sam svećenik, jer moje riječi, ponašanje i recimo odjeća nikome nije spojivo sa svećeničkim životom. S druge strane tako je lijepo doći negdje u civilu i onda te čovjek pita: Oprostite, jeste li Vi svećenik? Ja u šoku jer prvi puta vidim čovjeka i nije mi jasno od kuda mu to.
Sjeme posijano na putu
Put prema njivi iz današnjeg evanđelja na koji pada sjeme, to su oni koji negdje u malom mozgu imaju informaciju da su kršteni. Njih ne zanima vjera. Nemaju oni vremena za to. Oni obavljaju što se mora obaviti. Oni će organizirati prvu Pričest za djecu i krizmu. Od toga će napraviti znanost i bit će im jako važno da njihovo dijete ima najljepši vjenčić i ekstra skupu svijeću. Njima nije sadržaj bitan, njima je do forme. Oni sve to odrađuju uz put. Potrudit će se jako oko proslave, ali što je to misa, što je to Pričest, a što ispovijed, njih to ne dira. Oni će to odraditi, bez da osjete da postoji duhovni vjernički život.
Ono što mi je zanimljivo kod tih osoba, koje za sebe drže da su vjernici, je činjenica da oni nikada ne će čak niti Crkvu kritizirati, niti popa. Njih to ne zanima. Oni nisu u tom filmu. Ono što je za nas čudno je činjenica da Bog i takvima nudi svoje sjeme.
Kamenito tlo
Kamenito tlo mogu biti isto ljudi koji su kršteni, ali i ne moraju. Za razliku od prvih kojima je sve ravno što se vjere tiče i koji su potpuno ravnodušni prema vjeri i Crkvi, ovi drugi su zakleti neprijatelji vjere. Oni su ljuti jer su ih krstili.
Oni svoju djecu ne krste, i ne gledaju baš blagonaklono na djecu ako sama požele na vjeronauk i na krštenje. Oni za sve krive Crkvu i Boga. Oni znaju barem jednog svećenika zbog kojeg mrze sve ostale svećenika. Oni su sigurni da je Crkva gora organizacija od političke partije ili od masona. Oni žive u nadi da će se glupi narod napokon opametiti i prestati ići u crkvu kao što su to prestali činiti razvijeni narodi zapada. Oni su najveći neprijatelji Vatikanskih ugovora i oni su sigurni da kada bismo uklonili svećenike i rasprodali crkve da bi se tada imalo dovoljno novaca da više nitko nikada ne bi bio gladan. Za njih je Crkva glavna kočnica blagostanja i mira. Opet je zanimljiva činjenica da Bog svoje sjeme pruža i takvima.
Sjeme u trnju
Treće tlo je ono koje je zaraslo u korov i trnje. To su oni koji možda i odu na neko proštenje ili duhovnu obnovu, dožive neku jaku propovijed ili susret s dobrim ispovjednikom kada shvate životnu važnost sakramenta svete ispovijedi. Ili možda iskustvo da su bili spašeni iz situacije iz koje se nikako nisu mogli spasiti, kao na primjer izbavljenje iz gotovo sigurne nezgode ili ozdravljenje od teške bolesti. Ali brige, moć, ugled i bogatstvo naprave svoje, ono dobro i lijepo što se doživjelo pada u drugi plan, pa u zaborav.
Tko je od nas plodna zemlja?
Na kraju imamo dobru zemlju, plodnu zemlju. Tko je ta plodna zemlja? Onaj tko kaže ja sam veliki vjernik? Ne. Plodna zemlja je svaki onaj tko je sebe prepoznao u prva tri terena neplodne zemlje. Naime, alkoholičar ili bilo koji drugi ovisnik započinje svoj put rehabilitacije i prizdravljenja kada spozna da ima problem. Dok sebe i druge uvjerava da je s njim sve u redu i da je on najispravnija osoba na svijetu i da su svi drugi problematični, nema mu spasa. Ali kada spozna da je on problem, tada počinje njegov povratak u normalu.
Plodno tlo je onaj vjernik koji kaže: Bože, ja sam često bio nezainteresiran za tvoju Riječ i krut prema mojim bližnjima.
Bože, moje srce je često bilo kameno prema onima koji su me trebali. Boža, i ja sam ti često prigovarao i očekivao da Ti riješiš moje probleme. Bože, i ja sam se tako često oduševio, obećavao Ti da ću svaki dan više moliti, da ću ići svake nedjelje na misu, da ću učiniti dobro djelo kako bih ti zahvalio na tvojim dobročinstvima i nisam to napravio. Bože i ja sam se povukao kada su se u društvu rugali s Tvojom Crkvom i s našom vjerom, ja sam Te zatajio. Bože, tako često pokušavam sam sebe prevariti i uvjeravam se da nemam nedjeljom vremena doći na misu i biti s Tobom i braćom.
Svaki onaj tko može tako reći, on je plodno tlo. Dok oni koji sami za sebe govore da su veliki vjernici, oni su već sada promašili metu i ispali iz igre.
Onima koji prigovaraju da se ništa nije promijenilo od Isusovog dolaska odgovaramo: sjeme je urodilo plodom! Mi smo tu. I nakon dvije tisuće godina mi govorimo o sjemenu, mi sijemo sjeme, mi ubiremo rod od onih koji su bili prije nas. Mi smo sjeme koje klija.
Razgovarao sam ovih dana s jednim čovjekom od kojega sam puno naučio i kojega rado slušam. U jednom trenutku pitao sam ga zašto katolička crkva smeta svima? Zašto su svi protiv katoličke crkve? Zašto se nitko ne bavi drugim religijama, zašto nitko ne kritizira muslimane, Židove? Mirno mi je odgovorio: Zato što je katolička Crkva jedina prava vjera i ima jedinu istinu.
Mi smo sjeme te Crkve! Mi smo dio te Crkve! Toliki su bili sigurni da će tu Crkvu uništiti, toliki žele da nestanemo, ali Crkva stoji. Uz svu grešnost i promašaje, Crkva stoji jer ju vodi Duh Sveti! Mi smo dio Božjeg djela. Budimo zahvalni svima koji su prije nas posijali to sjeme u naše srce i budimo spremni sijati to sjeme po svuda, prije svega svojim kršćanskim životom kojega prožima mir, blagoslov, smisao i duboko unutarnje zadovoljstvo. Amen