Današnje evanđelje sastoji se od dva dijela. Razmatrat ćemo o prvom dijelu evanđelja koje ima četiri rečenice.
Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.
Ove Isusove riječi zvuče pomalo neobično. Ako je Bog ljubav, a je, zar nije nekako normalno da djeca vole roditelje i da roditelji vole svoju djecu? Zar nas nisu odgajali da krv nije voda?
Usuđujem se reći da je u naše postojanje upisana uža obitelj kao temelj našeg postojanja. Obitelj bi trebala biti škola bezuvjetne ljubavi. Ali… Što kada nije tako?
Što kada roditelji ne znaju dati ljubav svojoj djeci jer niti sami nisu primili tu ljubav? Što kada kao djeca gledamo naše vršnjake koji se druže i igraju s roditeljima, a sami znamo da naši roditelji za nas nemaju niti vremena niti interesa? Što kada roditelji psihički ili fizički maltretiraju svoju djecu? Što kada u obitelji zavlada alkohol koji od mirnog roditelja čini čudovište? Što kada roditelji umjesto da hrabre i potiču, ponižavaju i obeshrabruju svoju djecu? Od tebe nikada ništa ne će biti. Tebe nitko ne će htjeti oženiti ili udati. Ti si nesposoban za život. Ili kada jedni drugima u svađi govorimo: Više te ne volim!
Isto tako, teško je vidjeti kada odrasla djeca zaborave svoje roditelje i ne vode o njima nikakvu brigu.
Obitelj stvarno je nešto najvažnije, ali često nije onako kako bi trebalo biti. Što nam Isus želi reći? Čini mi se da je poruka sljedeća: sve što je Bog stvorio je dobro, ali sve je i pokvarljivo, ne pokvareno!
Sve što je Bog stvorio je dobro, ali ne smije biti na prvom mjestu u našem životu. Razočarali su nas drugi. Razočarali smo i sami sebe. Bog nas ne može razočarati, ako imamo pravu vjeru. Sve ono što mi mislimo da je važno i vrijedno u našem životu, a nije Bog, sve nas to može razočarati i to kada najmanje očekujemo.
Ako je Bog na prvom mjestu u našem životu, onda svi drugi ljudi i sve druge stvari dolaze na svoje pravo mjesto.
Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.
Bojim se da mnogo iskrenih vjernika krivo razumiju križ. Ja nisam roditelj, ali vi koji jeste roditelji, bez obzira što da vam dijete učini, da li biste htjeli da vam dijete pati? Kako je moguće da Boga doživljavamo kao onoga koji nam daje patnju? I ne samo da ju daje, nego ju i ostavlja na nama. To nije Bog Spasitelj, to je bog čudovište.
Isusovo nošenje križa je bilo nešto prestrašno, kao i razapinjanje, kao i smrt na križu. Ipak, čini se da je sve trajalo oko šest sati. Muka je muka, pa makar trajala pet minuta i ne želim umanjiti Isusovu muku, samo želim reći da je i za Isusa križ bio kratko stanje, prelazno stanje, ne trajno stanje! Kristov križ je put prema Uskrsu. To je križ. Ne mučenje i patnja bez kraja, već put prema Uskrsu.
Ja križ doživljavam kao nešto što me vraća na pravi put. To može biti patnja, bolest, neugodna situacija. Križ je trenutak kada shvatim da sam ne mogu. Da stvari ne idu onako kako sam planirao. Križ je kriza. I taj križ traje dok se ne vratim na pravi put. Ako ne tražim pravi put, ako se ne vraćam Bogu, križ ostaje, ali onda ostaje zbog mene, a ne zbog Boga.
Čini se da mnogo ljudi radije izabire trajno stanje križa, nego promjenu, promjenu sebe. Ali prigovarati Bogu zbog križa, kriviti Boga zbog križa, mislim da je to grijeh, ozbiljan grijeh koji govori da uopće ne poznajemo našeg Boga. Križ je prilika, križ je blagoslov!
Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.
Ova Isusova rečenica u potpunoj je suprotnosti s mentalitetom svijeta u kojem živimo. Mentalitet svijeta nam govori da mi moramo gospodariti svojim životom, ali da trebamo i drugima vladati. Jer ako ja ne zavladam drugim, on će zavladati sa mnom.
Mentalitet svijeta nas uvjerava da smo mi sami kovači naše sreće, da mi sami najbolje znamo, da trebamo slijediti svoje instinkte i ostvarivati svoja nagnuća bez da ih provjeravamo. Ali kada živimo tako kako nam svijet govori, otkrivamo jedan strah od drugih, zatvaramo se u sebe i osjećamo golemu samoću. Pitamo se što će nam moć, ugled, financijska sigurnost ako uza sebe nemamo nekoga koga volimo i nekoga tko voli nas? Što će nam sve što se može zamisliti, ako ne možemo mirno zaspati i u miru pojesti nekakav normalan obrok zajedno s dragim ljudima?
Naći svoj život, znači sebe staviti u prvi plan. Staviti sebe u prvi plan znači dozvoliti da naš ego vodi naš život, a to onda bude katastrofa.
Naći svoj život znači u život pustiti samo one ljude koji nam se budu sviđali i to samo do onda do kada nam se budu sviđali. To znači sebe staviti za mjerilo života. Zamisli samo roditelje koji su uvjerili, da ne kažem natjerali, svoju djecu da izaberu životni poziv koji su oni, njihovi roditelji, mislili da je za njih najbolji, ili roditelje koji su pokušali svojoj djeci izabrati supruga ili suprugu.
Isus ne govori da je svaki gubitak života nalaženje Boga. Netko tko se izgubio zbog ovisnosti, oholosti, zločestoće ili bahatosti sigurno nije našao Boga. Boga nalazi samo onaj tko je spreman izgubiti svoj život zbog Isusa! Što to znači? To jednostavno znači svoje planove staviti u drugi plan i pitati Boga da nam pokaže koji je njegov plan za naš život. Ili čak ne moramo niti staviti svoje planove u drugi plan, dovoljno je s Bogom u molitvi i razgovoru reći svoje planove i zamoliti Ga da nam pokaže je li to što mi želimo i Njegova volja za naš život? Kršćanin je čovjek koji pokušava ostvariti svoj život u skladu s Božjim planom kojega on ima za svakoga od nas. Siguran sam da će Bog pokazati put ako mi budemo otvoreni za Njegovu intervenciju.
Izgubiti svoj život poradi Isusa znači napustiti mišljenje da sam ja najpametniji i da ja znam najbolje. Izgubiti svoj život poradi Isusa znači poštivati drugog čovjeka i dopustiti da nam Bog po ljudima koji nas okružuju daje jasne smjernice za Božji plan koji ima za svakoga od nas.
Gospodine, molimo te danas da tebe stavimo na prvo mjesto u našem životu! Molimo Te, da u križu vidimo tvoju brigu i poziv na povratak Tebi kako bismo se u Tebi našli za svu vječnost. Amen.