Mirnoća koja uznemiruje
Današnje evanđelje započinje riječima: Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! Kako ove riječi djeluju na nas? Smirujuće ili uznemirujuće?
Htio bih s vama podijeliti jednu zgodu koja mi se dogodila prije negdje devet godina. Dođe gospodin u župni ured. Pripit i nekako agresivan. Došao je prijaviti smrtni slučaj. Okolnosti oko te smrti bile su stvarno dramatične, pa mu nisam zamjerio što se ohrabrio čašicom više. Ipak, nije mi bilo svejedno. Mi sami, on pomalo agresivan. A ja pokušavam smiriti situaciju. U jednom trenutku kaže on meni: Velečasni, kaj Vi smirenije govorite, ja sam sve više ljut! Ja sam se tada nasmijao, i klima je postala normalna… Zašto sam ovo htio podijeliti s vama?
Možda ste bili u situaciji kada ste osjetili veliki strah ili paniku, pa ste smirivanje vaših bližnjih doživjeli kao dodatno izbacivanje iz takta ili provokaciju, misleći: Lako drugome pametovati kada nije u mojoj koži.
Neka se ne uznemiruje srce vaše! Ova rečenica pogođena je za naše vrijeme. Zbog puno toga oko nas, i u nama samima, uznemireni smo. S brigom slušamo projekcije pada BDP-a. Zabrinuti smo oko turističke sezone koja nam je bila pojas spasa u državnim dugovanjima. U nevjerici gledamo popis ljudi koji su dobili otkaz. Pitamo se što će biti s našim plaćama i mirovinama. S pravom se pitamo kada ćemo i hoćemo li uopće nastaviti naša druženja kao nekada?
U spomenutoj situaciji koju živimo, Isusov poziv da se ne uznemirujemo može izgledati čak kako provokacija. Svatko normalan je zabrinut, ali tu dolazi do izražaja važnost druge rečenice: Vjerujte u Boga i u mene vjerujte.
Može li vjernik biti razborit?
Čini mi se kako se mnogi vjernici danas bore između vjere i razboritosti. Kao da bi prava vjera bila nerazborita. Mnogi koji nisu vjernici, vjernike odmah smatraju fanaticima.
Kako zaživjeti vjeru koja je odgovorna, razborita i koja uvažava i znanost ali i drugoga koji ne misli kao što misle vjernici? To je stvarno izazov na koji svatko od nas treba odgovoriti sâm svojim životom.
Što možemo ipak općenito reći o ove dvije Isusove rečenice?
Uznemirenost dolazi iz nesigurnosti i nevjere. Ako znam da mi je kuća dobro građena, ako sam ja sâm nadgledao gradnju kuće i još dodao armaturu dok se kuća gradila, onda spavam mirno jer znam da moja kuća može izdržati jaki potres. Ali ako ništa ne znam o kvaliteti gradnje moje kuće, ako mi je kuća stradala u nedavnom potresu, onda se bojim. Bojim se jer znam da ustvari nema sigurne zgrade koja može izdržati kada je epicentar blizu i kada je potres razoran.
Postoji li sigurnost?
Upravo je tu bit priče. Mi smo izgradili svoju sigurnost. Mi organiziramo svoj život i mislimo da smo sigurni. Ali nismo. Sada jasno vidimo da nismo sigurni. Sve što smo kao ljudi izgradili, od naših kuća, stanova, ugleda i karijere, sve je nesigurno. U ovoj epidemiji vidjeli smo koliko je tek naše zdravlje krhko i koliko smo u strahu za naš život.
Živjeti život koji je nesiguran je nemoguće, zato mi tražimo svoje sigurnosti. Čovjek koji se boji neprestano i nema sigurnosti postat će psihički bolesna osoba. Ali upravo zadnjih mjeseci vidimo koliko su naše ljudske sigurnosti nesigurne. I zato mnogo ljudi osjeća nezadovoljstvo.
Vjernik sve poteškoće može iskoristiti za svoje dobro, za rast u vjeri. Kao što i nevjernik svaku poteškoću može iskoristiti za napada na Boga.
Vjera i nesigurnost
Pitamo se koji je onda odgovor vjere na pitanje nesigurnosti koju danas osjećamo na svojoj koži?
Vjera nije priča. Vjera nije ideologija. Vjera nije teorija. Vjera nije samozavaravanje. Vjera nisu ružičaste naočale kroz koje ne bismo vidjeli ono to je ružno u svijetu.Vjera je stav. Vjera je život. Vjera je sigurnost. Sigurnost da postoji Netko tko jedini može osigurati moj život. Netko tko je veći od mene i Netko snažan da cijeli svijet, slikovito govoreći, drži u svojim rukama. I da me iz Njegovih sigurnih ruku nitko ne može ugrabiti. Za vjernika je to Bog.
Vjera je u isto vrijeme jako teška. Radi se o stvarnostima koje ne vidimo. A sve ono što nas okružuje u životu i sve što nas plaši vidljivo je, do te mjere, da često sami guramo glavu u pijesak i pravimo se da ne vidimo ono što nas plaši.
Vjera je osjećaj sigurnosti da o meni brine sâm Bog. Vjera je osjećaj sigurnosti da sve što se u mojem životu događa, a osobito ono loše, da je sve dio Božjeg plana i da je to za moje dobro. I zato sam i vjernik i razborit. No, nisam u strahu jer želim vjerovati, ponavljam to nije lako, da u trenutku kada mi dođe pozivnica za napuštanje ovog svijeta, idem tako gdje je Isus, idem na mjesto koje je On pripravio baš za mene. Idem u zajedništvo i ljubav Oca i Sina, a ta ljubav Oca i Sina zove se Duh Sveti. I nije mi svejedno, i imam puno pitanja kako će to biti, ali želim vjerovati da Bog misli na mene, da me Bog pazi, da je Bogu stalo do mene.
I molim Boga da umnoži moju vjeru! I tješi me zadnja rečenica današnjeg evanđelja koja glasi: Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. Amen.