Četvrta nedjelja po Uskrsu za cijelu crkvu katoličku Dan je molitve za redovnička i svećenička zvanja.
???
Ovo razmišljanje započeo bih s nekoliko pitanja na koja ne ću dati odgovor. Ustvari bilo bi dobro da svatko odgovori sam za sebe. Pitam kako narod vidi svoje svećenike i kakvi svećenici narodu trebaju? Možemo se pitati i treba li narod uopće još svećenike, osobito nakon ovog iskustva od pedeset dana kada nije bilo kontakta između svećenika i naroda? A što je s redovnicima i redovnicama? Kada smo ih vidjeli zadnji puta? Imamo li neku vezu s njima? Čemu služe svećenici i redovnici danas? Ima li njihovo postojanje smisla?
Uzrok krize povezan s krizom autoriteta
Živimo u svijetu koji se buni protiv autoriteta i želi uništiti svaki autoritet. Stariji će reći da je prije svako mjesto imalo svoje trojstvo obilježeno autoritetom. Te nositelje autoriteta se poštivalo. To su najčešće bili liječnik, učitelj i svećenik. Za njih se govorilo da su završili “velike škole”. Ljudi u manjim mjestima, ljudi koji možda nisu niti išli u školu, ili tek završili samo četiri razreda osnovne škole, imali su strahopoštovanje prema spomenutim pozivima. Neka zanimanja jednostavno u sebi imaju autoritet. Nemojmo zaboraviti da su prvi nosioci autoriteta od Boga upravo otac i majka, roditelji.
Dakle, bilo je po potrebno sjesti, zagrijati stolicu, završiti fakultet ili sjemenište i postaneš netko i nešto! Jeste li se ikada pitali kako to da u nekim mjestima još uvijek pamte učitelja, liječnika ili svećenika i to s velikom simpatijom? A opet s druge strane mnogi su zamrzili sve učitelje ili sve svećenike samo zato što su imali neugodno iskustvo s jednim učiteljem ili jednim svećenikom. Gdje je problem?
Kada čovjek dođe do nekog cilja u životu i ako se tada prestane razvijati, a nastavi koristiti samo autoritet, tada ljudi zamrze takav autoritet. Ako čovjek prestane biti čovjek, a poziva se na svoj autoritet, ako čovjek izgubi ljudskost, toplinu i suosjećanje s drugima, te samo lupa šakom po stolu i poziva se na propise i zakone, tada ljudi zamrze autoritet, nositelja autoriteta, pa i cijelo zanimanje. I možda je autoritet kod nekih zvanja potreban osobito kad si na početku, ali s vremenom autoritet treba zamijeniti ljudskost. Ako se to ne dogodi tada čovjek počinje koristiti autoritet poput tiranina.
Možda smo za lošu sliku o svećenicima u liberalnim medijima u Hrvatskoj, kao i na portalima i društvenim mrežama, krivi i mi svećenici? Svaki puta kada svećenik naglašava svoj autoritet, propise i crkvene zakone, a nije spreman nastupiti blago i sa suosjećanjem, pa i onda kada ne može ispuniti zahtjev koji se stavlja pred njega, tada sami potičemo druge da zamrze autoritet koji nam je dan od Boga.
Nelagoda uz svećenika
Osjećam da se jedan dio ljudi pokraj svećenika osjeća nelagodu, slično kao kada iza našeg automobila na cesti vozi policijski automobil. Znam da sam vezan, znam da poštujem propisanu brzinu, znam da mi je vozilo ispravno, ALI osjećam nelagodu.
Nelagodu u blizini svećenika najčešće osjeća netko tko nikada nije ljudski popričao sa svećenikom, netko tko ima loše iskustvo s nekim svećenikom ili netko tko je svjestan da je neredovit u životu vjere, pa sam sebi nesvjesno predbacuje osjećaj krivnje.
Svijet koji ne vjeruje u Boga često svećenike doživljava kao prave nametnike i manipulatore koji zavode „glupi narod“.
Kako ocijeniti svećenika?
Kad sam bio mlađi, često sam se pitao kako ocijeniti svećenika, ili kako izgleda uspješan svećenik?
Kada ratar izore njivu, pogleda njivu i vidi plod svoga rada. Kada učiteljica na kraju godine ispisuje svjedodžbe učenicima, vidi plod svoga rada. Kada liječnica opće medicine završi radni dan može reći točan broj ljudi koji su toga dana prošli kroz njezinu ordinaciju. Kada domaćica skuha ručak vidi taj ručak i hrpu suđa. Kada građevinar izgradi kuću, vidi se njegov rad. A svećenik? Kada je netko dobar svećenik?
Svećenik bi prije svega trebao biti čovjek duha, duhovnog svijeta. Duhovni svijet se ne može mjeriti materijalnim ljestvicama vrijednosti. I zato je često teško biti svećenik. Zato se često svećenici hvataju materijalnoga, pa grade, uređuju…, i onda se ipak nešto vidi.
Kada je netko dobar svećenik? S vremenom sam shvatio da je to pitanje krivo. Shvatio sam da to pitanje proizlazi iz kompleksa manje vrijednosti. Shvatio sam na kraju da samo ja kao svećenik u svojoj savjesti pred Bogom mogu odgovoriti na pitanje kakav sam kao svećenik. Ako budem slušao druge što govore o meni, samo će mi biti teže jer ljudi o istom svećeniku često imaju vrlo oprečna mišljenja, jedni te kuju u zvijezde, a drugi te preziru.
Koja očekivanja imamo od svećenika?
Čini mi se da vjernici na dva načina doživljavaju svećenike. Mislim da ćemo se složiti da postoje dvije grupe onih koji su kršteni. S jedne strane su oni koje sebe smatraju vjernicima, ali u crkvu ne idu, niti na sakramente. Oni znaju ponosno reći da su Hrvati katolici.
S druge strane imamo one vjernike koji se trude živjeti svoju vjeru. Nekada im ide bolje, nekada lošije, ali trude se biti na nedjeljnoj misi, ispovijedaju se i mole.
I jedna i druga grupa imaju svoje očekivanje od svećenika. Koja su to očekivanja?
Prva grupa krštenih koja u crkvu ne ide, niti na sakramente, očekuje narodnog svećenika. Kakav je to narodni svećenik? To je svećenik koji okuplja. On je povezan sa svima. On je uvijek negdje. On uvijek nešto organizira i prvi je za organizirati slavlje. Narodni svećenik ode na misu i nakon toga dugo u noć ostaje s narodom. Narodni svećenik ponekad i opsuje, nekada se i napije, a mora znati i dobro kartati, jer je i njegov narod takav. Budući da je jako zauzet, narodni svećenik nema baš puno vremena za pripremanje propovijedi i za sjedenje u ispovjedaonici. Ali prvoj grupi krštenih to niti ne smeta jer oni ne idu na misu niti na ispovijed. Prva grupa očekuje od svećenika da bude… isti kao i oni.
Druga grupa u kojoj su vjernici koji se trude živjeti svoju vjeru, očekuju da svećenik bude uzor, da bude pastir. Oni od svećenika očekuju da ih nauči moliti, da im pokaže svojim životom kakvi i oni trebaju biti.
Očekuju da svećenik bude na raspolaganju za svetu ispovijed i da iz njegovih propovijedi nauče nešto što prije nisu znali. Očekuju da svećenik imam uvijek pravu riječ za svaki njihov problem.
I jedna i druga očekivanja su pomalo krajnosti. Teško je naći pravu mjeru koja bi svima odgovarala…
Molimo za svećenike!
Danas se trebamo pitati koliko molimo za naše svećenike? Koliko molimo za svećenička zvanja? Meni se ponekad čini da su svećenici još i dobri koliko njihov narod za njih moli. Može se primijetiti kako je i vjernicima puno lakše svećenika kritizirati i ogovarati, nego moliti za njega.
Držim da baš zato što je svećenički poziv duhovni poziv, baš zato što svećenik treba biti čovjek duha i poznavatelj duhovnosti, baš svećeničko zvanje podrazumijeva najviše molitve od drugih. Tako je lako iz duhovnog otklizati u materijalno. Rekao bih da svećeničko zvanje ne može niti opstati bez molitve drugih.
Jesmo li svjesni da će se uskoro župe početi ujedinjavati i da će zbog nedostatka svećenika više župa imati jednog župnika? Bez obzira ne nedostatak svećenika, čini mi se da danas ne trebamo moliti za svećenička zvanja samo s nakanom da bude svećenika, da ih ima! Ovdje se radi o molitvi za svećenike da budu ljudi duha koji će u drugima poticati duhovni život i s drugima tražiti ravnotežu između materijalnog i duhovnog života.
Ja danas želim moliti za svećenike koji su odustali od svojeg poziva i otišli. Molim za svećenike koji su se izgubili zbog mnogih kritika koje su dobili, neke kritike su zaslužili, ali osobito bole kritike koje nisu zaslužili. Molim za svećenike koji moraju biti na župama između različitih interesnih skupina ili lobija koji vuku svaki na svoju stranu. Molim za svećenike koji su se izgubili i utjehu pronašli u alkoholu ili kocki. Molim za one koji se teško nose sa samoćom.
Danas dok molimo za svećenička i redovnička zvanja u cijeloj crkvi, pomoli se i ti za svojeg svećenika. I sjeti se da tvoja očekivanja od svećenika puno govore i o tvojoj vjeri.