Dragi čitatelji dobre volje!
Započinjem ovo razmišljanje nad nedjeljnim evanđeljem misleći na sve žrtve epidemije, mislim na sve zdravstvene djelatnike.
Vjerujem da su nam se svima usjekle u pamet slike talijanskih crkava u kojima leži mnoštvo ljesova u koje su položena gola tijela. Bez odjeće, ali što je još gore bez blizine svojih najbližih, bez mogućnosti posljednjeg pozdrava, bez zadnjeg pogleda i dodira, u samoći. To znači biti potpuno ogoljen, bez ičega i bez ikoga. Gospodine Bože, oslobodi nas takve smrti!
Potres od prošle nedjelje duboko se uvukao u naše biće i stvori je dodatnu traumu. Mislim na moje bivše župljane koji su stradali u potresu, mislim na sve koji moraju napustiti svoje domove. Mislim na crkve koje su stradale u potresu, mislim na braću svećenike koji su morali napustiti župne kuće stradale u potresu. Mislim na našeg nadbiskupa Josipa koji je isto ostao bez doma.
Mislim na sve koji su pokazali veliko srce nakon potresa. Mislim i na one koji se naslađuju urušenim crkvama te izmišljaju priče kako je naš nadbiskup otišao u najluksuzniji hotel nakon potresa.
Sve te misli roje se u meni, kao i u vama. U tu zbrku misli, osjećaja i strahova napravimo mjesta Evanđelju. Evanđelje ima moć rastjerati tamu, dati utjehu i snagu.
Betanija, Isusova luka mira
Danas pratimo Isusa u Betaniji. Betanija je dio Palestinske države. Arapski naziv za ovo mjesto glasi Al-Eizariya, u prijevodu Lazarovo mjesto. Betanija je udaljena od Jeruzalema 3.2 km.
U Betaniji živi Lazar sa svojim sestrama Martom i Marijom. Ta obitelj je Isusova luka mira. Neka vrsta utočišta. Samo netko tko živi sam, bez svoje obitelji, zna koliko je dragocjeno s vremena na vrijeme ugrijati se na tuđem obiteljskom ognjištu.
Gospodine, da si bio ovdje…
Lazar se razbolio. Sestre šalju Isusu poruku. Poruka je prekrasna: Gospodine, onaj koga ljubiš, bolestan je. Ustvari ova poruka prekrasna je molitva za naše vrijeme. Gospodine, toliki koje ljubiš, bolesni su! Neki su bolesni zbog virusa, neki zbog grijeha. Neki boluju od samoće, drugi od mržnje.
Kada sam loše, kada sam slab, kada osjećam kušnju, rado kažem: Gospodine, Luka kojeg ljubiš, bolestan je. I tada se osjećam kao dijete koje preplašeno ili zbog nekog udarca ili posrtaja, baca se mami u zagrljaj koja ljubi bolno mjesto.
Lazarova reanimacija bit će kap koja će preliti čašu. Lazarovo podizanje iz groba događaj je koji je presudio Isusu, tada su ga odlučili ubiti. Namjerno ne koristim izraz uskrsnuće. Uskrsnuće u svoj punini pripada Isus.
Kada je Isus stigao u Betaniju obje sestre, u različito vrijeme, govore jednu osobito dirljivu rečenicu: Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. S jedne strane ova rečenica ispovijed je vjere, ali s druge strane to je i ukor. Nisi bio tu kad smo te najviše trebali.
Možda je netko ovih dana rekao ili pomislio: Gospodine, da si bio ovdje, ne bi bilo potresa. Gospodine, da si bio ovdje Anamarija ne bi poginula. Gospodine, da si bio ovdje, naša kuća ne bi stradala. Gospodine da si ovdje, svakodnevno ne bi toliko ljudi umiralo od virusa.
Još na početku današnjeg evanđelja, kada mu javljaju da je Lazar bolestan, Isus jasno govori: Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.
Vjeruješ li ovo?
Za vjernika svaka situacija može biti proslava Sina Božjega. Za nevjernika svaka situacija može biti dokaz da Boga nema. Važno je primijetiti da svatko ima izbor. Na svakome od nas je da u slobodi izabere vjerovati ili ne. Kao vjernici znamo da naš izbor ovdje na zemlji utječe na našu sudbinu u vječnosti.
Trenutak u kojem se nalazimo, trenutak je otkrivenja. Ili ako želite trenutak skidanja maski. Sada postaje jasno, očito, tko je kakav čovjek. Ili ne-čovjek. Trenutak kušnje pokazuje u kolikoj smo mjeri stvarno vjernici. I ljudi.
Nad mnoštvom ljesova u Italiji, nad ruševinama naših domova i crkvi, nad nama samima koji smo preživjeli traumu potresa, nad svim ovih teškim situacijama lebde Isusove riječi iz današnjeg evanđelja: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?
Vjeruješ li ovo?
Gospodine, teško mi je vjerovati jer svijet govori da Te nema. Gospodine, teško mi je vjerovati da Te ima kad se događaju tragedije. Zato Te molim, Gospodine, umnoži moju vjeru! Gospodine, proslavi se po mojoj vjeri! Tebi predajem strah od bolesti, strah od potresa, strah od nove recesije. Molim Te, da povjerujem da ćeš se Ti proslaviti u ovom svijetu upravo po svim ovim strašnim događajima. Amen.