Nedjelja bez mise
Danas su naše crkve prazne. I ja kao svećenik osjećam se vrlo neobično slaveći svetu misu bez vjernika u nedjelju. Nikada to nisam mogao niti zamisliti. Ove godine ne će biti uskrsne ispovijedi, obredi Velikog tjedna bez vjernika, ne će biti blagoslova hrane, uskrsne mise će biti bez vjernika, ne će biti niti uskrsnog doručka na kojeg smo navikli. Da mi je netko prije dva mjeseca rekao da se tako nešto može dogoditi, ne bih vjerovao.
Evanđelje današnje nedjelje baš je pogođeno. Evanđelje spominje slijepca od rođenja kojega je Isus ozdravio. Tim ozdravljenjem Isus je sebi dodatno zakomplicirao život.
Kako je teško danas vidjeti
Slijepi od rođenja predstavlja svijet u kojem živimo. Predstavlja svakoga od nas. U susretu s Isusom slijepac od rođenja je progledao. Jesmo li mi progledali?
Svijet za nas vjernike kaže da smo slijepi, da vjerujemo popovima koji nama manipuliraju. Svijet kaže za nas vjernike da nam je Crkva isprala pamet, da smo ovce. Svijet ima pravo misliti što želi. No, svatko od nas trebao bi se pitati je li slijepac ili dobro vidi? Jesmo li u susretu s Isusom progledali? Jesmo li uopće doživjeli taj susret? Ako nismo, onda ne možemo niti progledati.
Farizeji osnivaju povjerenstvo koje treba osvijetliti, objasniti kako je ovaj slijepac progledao. S tim ciljem razgovaraju s čovjekom koji je progledao, ali i s njegovim roditeljima. Možemo osjetiti da su roditelji u strahu. Vrhovni vjerski autoritet ih poziva na saslušanje. Djeluju izgubljeno. Uopće nisu radosni da im je dijete koje je rođeno slijepo progledalo. Koliko su možda u svojem životu molili Boga da učini čudo? Možda su već i odustali od molitve? I sada kada se dogodilo, potpuno neočekivano, nisu radosni. Čudno. Mi ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori. Roditelji se distanciraju od svoga djeteta, a trebali bi se radovati. Boje se za sebe. Boje se da ne budu isključeni iz društva.
Očitovanje dijela Božjih
Cijela zgoda počinje pitanjem: Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji da se slijep rodio? U to vrijeme vjerovalo se da je bolest kazna od Boga za grijeh. U to vrijeme? Meni se čin da se to i danas vjeruje.
I evo nas u našem vremenu. Je li koronavirus kazna za naše grijehe? Je li to osveta prirode? Ili su u pravu zagovornici teorija o uroti, koji kažu da je virus napravljen da se ukloni starije stanovništvo?
Zanimljiva je Isusova riječ iz današnjeg evanđelja: Dolazi noć, kada nitko ne može raditi. Svjestan sam da izvlačim ovu rečenicu iz konteksta, ali jako dobro odgovara našem životnom trenutku. Svijet je u mraku, osobito tu mislim na našu susjednu zemlju Italiju. Svi prestajemo raditi i ustvari ne znamo čega se više plašimo, teške smrti uzrokovane virusom, ili nove gospodarske krize koje dolazi?
Kako kao vjernik gledati na cijelu situaciju oko nas? Odgovor nalazimo u današnjem evanđelju: Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.
Kao vjernik želim vjerovati da će se po ovoj teškoj situaciji očitovati djela Božja. Još ne znam kako, niti na koji način, ali vjerujem.
Prije nekog vremena rekao sam u jednoj propovijedi da svijet ide prema resetiranju, prema vračanju na tvorničke postavke. Iskreno priznajem da nisam niti pomišljao da će to biti tako brzo.
Nove prilike za sve nas su teške. Zamišljam samo roditelje s malom djecom i svi trebaju biti unutar svoga malog stana. Ili ti naši starci koji jednostavno ne razumiju da ne smiju izaći van. Zatim liječnici i medicinsko osoblje, onda prodavači, policajci… Kao da smo se našli u filmu i još ne vjerujemo da je sve to istina. Da nije film.
Teško se borimo s činjenicom da trebamo ostati doma. Da ne trebamo raditi. Možemo puno toga raditi, ali naučeni smo da je rad nešto korisno, nešto od čega se može preživjeti i zaraditi.
I ja priznajem da se osjećam kao da sam nepotreban, jer već me nekoliko dana nitko ne treba. Težak je to osjećaj. I u stvari ne znamo što je teže, biti cijeli dan s obitelji na što nismo naučeni, ili biti sam? Čini se da oni koji su s obiteljima da bi radije bili sami, a oni koji su sami da bi radije imali nekoga pokraj sebe.
Želim vjerovati da nam Bog govori. Želim vjerovati da nam Bog želi otvoriti oči za prave vrijednosti. Samo je pitanje želimo li mi susresti Isusa i progledati?
Gospodine Isuse, oslobodi nas od zla i učini da budemo uvijek s tobom, a ne samo kad je teško i kad se bojimo! Amen.