Promjena mišljenja
Druga nedjelja došašća pred nas stavlja osobu Ivana Krstitelja. Pred Ivanom je bila karijera hramskoga svećenika, budući da mu je i otac bio svećenik, ali on je to odbio. Neki drže da se kroz jedno vrijeme Ivan povukao u jednu zatvorenu zajednicu koja je ozbiljnije nastojala živjeti svoju vjeru. Nazivali su se Eseni.
Današnje evanđelje govori nam da je Ivan u judejskoj pustinji i da tamo krsti. Ivanovo krštenje vodom znak je promjene mentaliteta. Ivanova poruka glasi: Obratite se! Promijenite način razmišljanja ako želite prihvatiti novost Isusove poruke. Promijenite mentalitet, jer je blizu Božje kraljevstvo, ne blizu vremenski, već mjesno, Kraljevstvo Božje je tu, uz tebe je, možeš ga dotaknuti, možeš ga primiti u život. Možeš, ako želiš.
Pustinja, u kojoj se Ivan nalazi, mjesto je tišine. Pustinja je mjesto u kojem ti treba samo ono najvažnije za preživljavanja. Ako u životu imamo puno toga što nam je nepotrebno onda ne živimo autentičan život. U pustinji su svi isti. U pustinji se hoda zajedno, ne sami, već jedan uz drugoga.
Ivanova odjeća govori nam o njegovom strogom i isposničkom načinu života. Oblačio se kao i proroci prije njega. Ivan je skroman, ne polaže puno važnosti na modu u oblačenju, za odjeću koristi ono što mu je na dohvat ruke.
Dvije zemlje
Ivan krsti na rijeci Jordanu. Rijeka Jordan granica je između zemlje ropstva i zemlje slobode. Ivan krsti blizu mjesta na kojem su Židovi nakon lutanja pustinjom ušli u obećanu zemlju, u zemlju slobode.
Jordan sada postaje granica opet između zemlje slobode i zemlje ropstva. Zemlja ropstva je naš ljudski mentalitet razmišljanja, dok zemlja slobode postaje Kraljevstvo Božje.
Među mnogima koji dolaze slušati Ivana su dvije skupine ljudi koji su potpuno predani zemlji ropstva. To su saduceji i farizeji.
Saduceji su hramski svećenici, bogati su i moćni, oni uživaju ovaj život, uz to su i suradnici okupatora. Narod ih nije volio. Oni se ne žele promijeniti, samo žele čuti o čemu Ivan govori, oni su u zemlji ropstva, njima je u staroj zemlji dobro, oni su na mjestu, nemaju oni teškoga grijeha. Oni sami za sebe drže da su uzorni.
Farizeji su robovi jednog poimanja Boga kojeg Isus kritizira. Oni se jako trude ispuniti sve zapovjedi, ali razlog njihovog truda je potpuno promašen. Farizeji žele zadiviti ljude i zadužiti Boga. Oni se trude ispunjavati Zakon, kako bi Boga na jedan načini kupili. Ustvari oni svojim zalaganjem žele Boga uvjetovati da ih blagoslovi. Oni ne gledaju Boga kao nekoga tko ih želi blagosloviti besplatno, već misle da oni svojim zalaganjem mogu zadužiti Boga i manipulirati s Bogom. I jedni i drugi imaju svoje sigurnosti kojih se ne žele odreći.
Bez pustinje se ne može
Pokušajmo vidjeti što današnje evanđelje govori nama danas. Imaš li svoju pustinju ili se bojiš pustinje? Znam da neki ljudi kada su sami moraju imati upaljen i radio i televizor. Tišina ih plaši. Bez pustinje i tišine, teško je napredovati u duhovnom životu.
Pustinja i tišina mogu prizvati na površinu ono u nama čega se bojimo i što nastojimo negdje duboko pokopati u nama samima.
Bez otkrivanja toga tamnog dijela u nama, bez jasnog priznavanja i prepoznavanja onoga što u nama nije dobro, nema promjene života.
Došašće je vrijeme pustinje i vrijeme tišine. Čini mi se da je recimo advent u Zagrebu sve samo ne vrijeme pustinje i tišine. I ponavljam što sam rekao prošle nedjelje, nisam protiv druženja, kuhanog vina i krvavica! Ali to nije kršćanski advent.
Postoji li mogućnost u tvome životu i osjećaš li u sebi uopće potrebu za trenutkom pustinje u danu, za trenutkom tišine. Možda poslije mise zornice? Možda prije spavanja? Možda u pauzi na poslu? Možeš li si priuštiti trenutak da se makneš od svih, ugasiš zvuk i vibraciju mobitela, sjedneš na miru, zatvoriš oči i možda samo ponavljaš: Moj Bog i sve moje, ili Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša ili Blagoslovi, Gospodine, moj trenutak pustinje i u tišini Ti govori mojem srcu.
Druga važna poruka današnjeg evanđelja je pitanje: jesam li u zemlji ropstva ili sam već sada dionik kraljevstva Božjega koje oslobađa? Robujem li navikama? Jesam li rob tuđih mišljenja o meni? Jesam li rob svojega egoizma, pa na svaku situaciju koja mi se ne sviđa, ili koju nisam planirao, padam u depresiju ili odmah radim dramu? Jesam li rob očekivanja?
Zadnja rečenica današnjeg evanđelja djeluje kao prijetnja. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim. Nakon žetve i vršidbe, zemljoradnici su drvenim vilama ili vijačom bacali žito u zrak kako bi odstranili pljevu. Kako je zrnje teže, padalo bi na tlo, a laganu pljevu odnio bi vjetar. Postupak su ponavljali dok ne bi očistili sve žito.
Ivan doživljava Mesiju koji treba doći kao onoga koji sjekirom siječe drvo koje ne nosi plod i kao onoga koji spaljuje prljavštinu među žitom. Možda i mi tako ponekad doživljavamo Boga? Ali Isus za sebe kaže da napuknute trske prelomiti ne će i da vatricu koja tek tinja ne će ugasiti. Naš Bog ne kažnjava. Kažnjavanje i osveta ne idu s našim Bogom. Mi ljudi tako razmišljamo, a ne Bog.
Ali jasno treba reći da svaki koji želi zlo drugome ili radi zlo, svaki koji pušta zlo u svoj život, od Zloga će stradati. Bog želi da se svi spase, ali ako ja ogovaram, ako sam zavidan, ako sam lijen, ako prigovaram, ako želim pod svaku cijenu druge mijenjati, ako samo vidim negativno, ako mislim da sam ja najbolji i najpametniji, tada ja pristajem uz zlo koje prije svega truje mene i po kojem ja trujem druge oko sebe.
Sestre i braćo, vrijeme došašća je vrijeme suočavanja sa samim sobom, u pustinji i tišini. Ako se želimo mijenjati, ne trebamo se bojati zla u nama. Dovoljno je to zlo prepoznati, imenovati i predati Gospodinu u svetoj ispovijedi. I ući u zemlju slobode, već sada ući u Kraljevstvo Božje. Amen.