Mržnja i Isus?
Stvarno izgleda strašno i sablažnjujuće kada Isus kaže da onaj koji dolazi k Njemu mora mrziti svoje najbliže! Ovdje su nam potrebne pomoćne biblijske znanosti, kao što je poznavanje biblijskih jezika.
Aramejski jezik kojim je pričao Isus i koji se prevodio na grčki jezik imao je takav način izričaja. Na primjer umjesto da kažu da je neka djevojka lijepa, oni bi rekli da nije ružna.
Tekst evanđelja Talijanske biskupske konferencije iz 2008. godine prevodi rečenicu iz današnjeg evanđelja koja u hrvatskom tekstu glasi: Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu… ovako: Dođe li tko k meni, a ne voli mene više od oca ili majke… Ovakav prijevod odmah nam mijenja perspektivu i vidimo koliko opasno može biti uzeti doslovno ono što piše u evanđelju.
I stvarno, ono što volimo najviše, to nam je bog u životu. I ako na prvo mjesto u životu stavimo muža ili ženu, djecu ili obitelj, karijeru ili novac, onda nam to postaje božanstvo. Problem nastaje kada se nađemo u teškoj situaciji i očekujemo pomoć od onih ili od onoga što nam je prvo u životu. Ako to nije Bog, najvjerojatnije ćemo se razočarati.
Krivo shvaćanje križa?
Ja bih se danas zaustavio samo na jednoj rečenici iz evanđelja, a ona glasi: I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.
Na žalost mi kao vjernici o križu imamo krivo uvjerenje, krivu sliku! I to treba ispraviti. Prvo da vas pitam, tko bi od vas koji ste roditelji htio svojem dijetu dati neki križ, tko bi od vas roditelja svoje dijete stavio na križ? Tko bi od vas koji ste roditelji htio da mu dijete pati, bez obzira koliko te to dijete povrijedilo!
Ako mi to ne bismo htjeli našoj djeci, kakav je to bog koji nama daje križeve? To nije bog nego čudovište! U takvog bog ne želim vjerovati. Moj Bog u kojega vjerujem želi moju sreću i ispunjenost.
Ali, ipak križevi postoje. Što je križ? Križ je situacija za koju se nisam pripremio. Križ je kriza. Križ može biti poticaj na blagoslov ili na prokletstvo.
Križ može biti izazov za jednu obnovljenu vjernost Bogu ili može biti prekid svakog odnosa s Bogom. Ustvari križ za vjernika je uvijek novi poticaj za vjeru.
Osoba koja nije vjernik, ono što mi nazivamo križ, zove patnjom. A patnja za onoga koji nije vjernik je uvijek novi poticaj da se dokaže kako je bog krvoločno čudovište koje dopušta patnju i to često nevinih.
Na žalost, imao sam prilike biti u situacijama kada ljudi jednostavno nisu imali koga drugoga okriviti za svoju patnju ili nesreću i onda bi me redovito pitali: Kako je Bog mogao to dopustiti? Čovjek bez vjere u patnji ima potrebu nekoga okriviti za svoj gubitak. Ako razumski ne može okriviti nikoga od ljudi, niti postupak voljene osobe bez koje je ostao, onda će okriviti i mrziti boga. I dok je netko u procesu tugovanja, na postavljeno pitanje o bogu koji je dopustio patnju, ne možemo odgovoriti.
Ja vjerujem da Bog dopušta križeve u našem životu onda kada zaboravimo biti ljudi i kada zaboravimo biti vjernici. Onda kada zaboravimo na Boga. Onda kada se zaigramo i mislimo da možemo bez Boga, da smo sami gospodari svojega života i svoje sudbine. Onda kada nas preuzme naš ego.
Kriva slika križa?
Malo je problematičan i prikaz našeg raspela. U prvih nekoliko stoljeća kršćanstva Isus se na križu prikazivao kao uskrsnuli pobjednik. Kao onaj koji je jedno kratko vrijeme bio na križu i preko križa došao do uskrsnuća. Ali mi smo ga dobro prikovali na križ, i od križa smo napravili stalno stanje!
Najčešće križevi koje mi imamo na zidovima naših domova ne govore o uskrsnuću, već o patnji. Naši križevi izgledaju kao trajno stanje. Križ ne može biti trajno stanje. Križ uvijek vodi u uskrsnuće. Ako ti je križ trajno stanje, onda s tvojom vjerom nešto nije u redu. Ustvari vjernik čim primijeti križ, već bi se trebao radovati uskrsnuću, koje iz križa ili po križu dolazi!
Bog ne želi našu patnju, ali Bog može dopustiti križ kada zastranimo, kao lijek za naše čišćenje i za naš povratak Njemu.
Ponekad nam križ može doći od okoline, samo zato što smo Božji. I tu dolazimo do rečenice iz današnjeg evanđelja: I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.
Što je u Isusovo vrijeme značilo biti razapet i nositi križ? Smrt razapinjanjem, bila je najstrašnija i najsramotnija smrt. Osuđenik na smrt nosio bi poprečnu, horizontalnu, gredu križa, a na mjestu mučenja čekala bi ga uspravna, vertikalna, greda križa. Ono što je najstrašnije, osuđenika na smrt razapinjanjem svi su bili dužni vrijeđati, proklinjati, pljuvati.
Ponekad će križ doći u naš život jer smo ga mi prizvali našim udaljavanjem od Boga, a ponekad će križ doći u naš život zato što smo Isusovi učenici, pa će nas drugi zbog toga maltretirati i ponižavati. I u jednom i u drugom slučaju, križ će biti blagoslov, ako ga prihvatimo kao vjernici.
Kada Isus govori o križu postoji jedna vrlo utješna činjenica. Njegovo govor nije teorija pročitana iz knjiga. Njegovo govor o križu vodi prema praksi nošenja križa. Isus nas jednostavno poziva da u križevnoj situaciji, u krizi, kada križ dođe u naš život, jednostavno radimo ono što je On radio, da vidimo njega ispred sebe kako nosi križ i da idemo u tišini i ponizno za njim. I to je velika utjeha, jer Njegovo nošenje križa prema uskrsnuću i Njegova pobjeda smrti, već je sada i naše uskrsnuće i naša pobjeda nad smrti. Amen.