Tko je pravi učenik?
Već nekoliko nedjelja za redom, na temelju evanđeoskih odlomaka, razmišljamo i pitamo se tko je pravi Isusov učenik? Svi oni koji na prvu izgledaju kao da to jesu, otkrivamo da ustvari nisu. Niti bogati mladić koji je cijeli život vršio zapovjedi, nije postao Isusov učenik. To nisu niti apostoli, jer bez obzira na to što fizički borave s Isusom, po načinu razmišljanja daleko su od Isusa i razmišljaju samo o zemaljskoj slavi i prvim mjestima.
Pravi učenik postaje Timejev sin kojega su ljudi držali prokletim i kažnjenim od Boga. Danas se nastavlja Isusova pouka o pravom učeniku. I danas ćemo ostati iznenađeni!
Dok razmišljamo i pitamo se tko je pravi Isusov učenik, možemo u današnjem evanđelju prepoznati još dvije teme, a to su tema duhovnog autoriteta i tema milostinje.
Pismoznaci su bilo vrlo, vrlo cijenjeni ljudi u Isusovo vrijeme. Oni su tumačili Božju Riječ i Zakon i njihovo tumačenje nitko nije postavljao u pitanje. Imali su silan autoritet u narodu. Uz to što su bili teolozi, bavili su se i moralnim pitanjima, te su vršili pravničku praksu i sudačku vlast.
Nepoštivanje kompetencija
Mi danas živimo u vremenu kada više nikakav autoritet ne postoji. Ne poštuju se ničije kompetencije. Ljudi s interneta skupljaju informacije i misle ako su nešto pročitali na internetu da mogu raspravljati o tome, od teologije, preko medicine, pa do nuklearne fizike. Svi sve znaju. I sve se postavlja u pitanje. I ono što je možda najgore, nema odgovora oko kojih bi se svi složili. Kao da je istina nestala s lica zemlje.
Kakav su ugled imali pismoznanci u Isusovo vrijeme, možemo usporediti s ugledom kojeg su katolički svećenici imali prije 70-tak godina u našim selima. Zamislite selo bez škole, bez liječnika, bez normalne ceste, ali koje ima župnika koji je studirao filozofiju i teologiju i to na latinskom jeziku! Odjeven drugačije od svih drugih, u crnu haljinu. Moja pokojna baka imala je samo četiri razreda osnovne škole i po njezinom shvaćanju gospon župnik bio je čovjek velikih škola.
Danas većina ljudi može studirati, svi čitamo i pišemo, svi sve znamo, pa je svaki autoritet pao u vodu. Što ne mora odmah biti nešto loše.
Pismoznance je ponio autoritet kojeg su imali. I postali su sami sebi važni. Postali su sami sebi svrhom. Da bi se odmah primijetilo da su posebni, drugačije su se oblačili od drugih. Duge haljine je nosila gospoda koja nije radila, jer ako si išao kopati na njivu, čistiti, raditi, duga haljina bi ti smetala. Očekivali su da ih ljudi pozdravljaju, očekivali su prva mjesta na javnim skupovima. Kad Isus kaže da su proždirali kuće udovičke, to znači da su od najjadnijih u društvu, a tada su to bile udovice, masno naplaćivali svoje pravničke i sudačke usluge, a s druge strane prikazivali su se kao pobožni.
Svećenička odjeća
Možete primijetiti da sam za vrijeme mise redovito u svećeničkoj košulji. Svećenik treba biti i znak društvu u kojem živi. Čini mi se da sam sve više izvan crkve u civilnoj odjeći, ali ne zato da bih se skrivao, niti jer bih bio u krizi zvanja, već zato što ne želim dobivati povlastice na temelju moje svećeničke odjeće. Svećeničku crnu haljinu rjeđe oblačim upravo zbog današnjeg evanđelja – da ne budem poseban, da se ne izdvajam.
Kažu da je nakon drugog vatikanskog koncila na teološkom fakultetu u Zagrebu bilo nekoliko profesora i svećenika koji su nosili civilnu odjeću, ali uvijek istu. Vjerojatno su imali nekoliko istih odijela. Nisu se htjeli isticati. Nisu htjeli da ih ljudi cijene zbog njihove svećeničke odjeće.
Klerikalizam
Papa Franjo često kritizira klerikalizam. Klerikalizam je stavljanje naglaska na autoritet bez pokrića. Autoritet bez pokrića očituje se u rečenici koja glasi: Znaš li ti tko sam ja? Autoritet bez pokrića je župnik koji lupa šakom po oltaru, koji puno traži, a ništa ne daje. Koji očekuje da ga poštuju, dok on druge ne poštuje. Koji očekuje poštovanje, dok on druge ponižava i gazi.
Autoritet treba imati pokriće. Kako je lijepo čuti da je neki profesor bio strog i ozbiljan, ali jednako je sve gledao i prema svima je bio jednako pravedan. Takav profesor je zaslužio autoritet koji je godinama gradio. Kako je lijepo čuti da je neki liječnik dobar dijagnostičar, stručan i da se trudi oko pacijenata. Na žalost, mi živimo u svijetu kada pravednost, stručnost i zalaganje ništa ne znače. Današnji čovjek poštuje simpatične ljude i ulizice, ne profesionalce.
Isus kritizira pismoznance jer su postali oholi i sebe su stavili na prvo mjesto. I još možda gore od toga je da su iskoristili Boga i vjeru, kako bi sebe stavili na prvo mjesto.
Milostinja
Druga tema je milostinja. U židovskom Hramu bio je jedan prostor s raznim škrabicama: za održavanje hrama, za uzdržavanje svećenika, za potrebe održavanja obreda… I dolazi siromašna udovica koja daje sitniš, ali to je zadnje što ona ima. Možda je za to mogla kupiti komad kruha? Mi bismo rekli: Luda ženo, gdje ti ja pamet, što radiš! Ali ona bi nam mogla odgovoriti: Bog se uvijek za mene pobrine. Radosna sam kad mogu dati od sebe.
Pitanje milostinje, pitanje je ljubavi. Kada volim nekoga, kada mi je do nekoga stalo, onda iz razgovora s tom osobom želim prepoznati što toj osobi treba. I kad čujem da joj nešto treba želim joj to kupiti jer volim tu osobu. Ne ću čekati da mi kaže što joj treba. Ako mi mora reći, to znači da je moja ljubav prema njoj zakazala.
Zamislite da dijete prije školske godine dolazi mami i tati i kaže da treba tenisice, ili da treba knjige, ili da treba novu školsku. Ljubav prepoznaje potrebe. Ako volim dajem i ne pitam.
Isto je i s milostinjom u crkvi. Ako volim svoju župu, ako mi je na misi lijepo, ako želim da za Božju službu sve bude lijepo, onda dajem.
Svaki puta kada je ovo evanđelje u propovijedi ponavljam: Ljudi, ako ne volite Crkvu, niti vašu župu, ja vas molim nemojte ništa davati! Ne trebate! Tako je strašno slušati one ljude koji daju preko volje. Do danas smo opstali bez vas, i dalje ćemo preživjeti! Ako ti nije stalo, ne moraš davati. Crkva je uvijek živjela od skromnih i dobronamjernih ljudi. Ako volim, dajem. Dajem od srce i ne pitam.
Tu je sigurno velika odgovornost na onom koji prima dar. Na žalost naše društvo je vrlo netransparentno, jer se dosta lovi u mutnom. I u Crkvi bi nam jako dobro došlo više transparentnosti.
S jedne strane, nisam studirao niti ekonomiju, niti građevinu, niti menadžment, a moram vrlo ekonomično raspolagati onim što mi je povjereno, moram se baviti građevinom, moram tražiti odobrenja svih mogućih institucija, moram se baviti prikupljanjem sredstava, što mi je nešto najgore u životu. I znam da uvijek ima onih koji se pitaju koliko sam novaca tek sebi uzeo…
Siromasi koji nas obvezuju
Ovih dana čitao sam razmišljanje jednog svećenika koji je kao student bio u katedrali u trenutku kada je ušla jedna baka obučena u vrlo siromašnu odjeću, sva u zakrpama. Osobito ga je šokiralo da nije imala cipele, bila je bosa, ustvari imala je noge povezane u krpe i nekakve čarape. Došla je u onaj dio katedrale gdje ima nekoliko škrabica: za obnovu katedrale, za tisak, za sjemenište. I dala je svoj dar u škrabicu za sjemenište, za buduće svećenike. Upravo dar najsiromašnijih obvezuje me da budem transparentan i pošten upravitelj onoga što mi je povjereno.
Siromašna udovica iz današnjeg evanđelja nije sama sebi važna, ne pravi se važna poput pismoznanaca koje su ljudi smatrali vrlo bliskima i dragima Bogu. Dok su pismoznanci iskoristili Boga i vjeru da sebe stave na prvo mjesto i da od toga dobro i ugodno žive, ova žena je sve svoje povjerenje stavila u Boga i podijelila s drugima sve što je imala. Nitko to nije primijetio osim Isusa. Nitko osim Isusa nije primijetio da je ona prava učenica i Bogu mila!
Sa zahvalnošću se danas sjetimo svih onih koji su svojim skromnim darom i požrtvovnošću gradili ovaj hram, ovu crkvu, održavali ju i čistili. Kako nekad tako i danas! Sa zahvalnošću spominjem se svih onih koji su svojim skromnim darom pomagali svoju župu. Ne zato što su morali, već zato što su htjeli. Dragovoljno. Iz ljubavi! Amen.