Postoji li u Crkvi rastava?
Razvod ili rastava braka uvijek je aktualna tema, posebno kada se u društvu netočno spominje pojam crkvene rastave braka koji kao takav ne postoji. Često se može čuti po medijima kako su neki poznati dobili takvu rastavu.
Za razliku od svjetovnog prava, crkveno pravo poznaje dvije situacije: rastavu od stola i postelje, te proglašenje crkvenog braka ništavim, nikada valjano sklopljenim.
Crkveno pravo za one situacije kada je zajednički život nemoguć, predviđa rastavu od stola i postelje, te prekid zajedničkog života, ali ne i poništenje sakramenta braka.
Proglašenje sakramenta braka ništavim događa se na crkvenom ženidbenom sudu, nakon vrlo zahtjevnog sudskog procesa. Naime, ako se na sudu dokaže da jedan od zaručnika prije sklapanja braka na primjer, nije htio djecu, ili je zatajio nemogućnost imanja djece, ili je zatajio tešku psihičku bolest, ili ako je jedna strana nagovorena ili prisiljena na brak da se izbjegne sablazan ili ako je netko ucijenjen da sklopi brak, ako se dokaže da jedna strana nije slobodno sklopila brak, tada crkveni sud proglašava da uopće nikada nisu niti postojali uvjeti za valjano sklapanje crkvenog braka. Ustvari budući da nisu zadovoljeni bitni uvjeti za sklapanje braka, brak nije nikada niti bio valjano sklopljen. Ako je brak valjano sklopljen, onda ga se nikada ne može proglasiti ništavim.
Stroga Crkva?
Zašto je tema razvoda aktualna? Na razvod se gledalo kao na neuspjeh, kao na neuspjeh ljubavi između dvoje ljudi. Često razvod nanosi rane srca koje se teško liječe.
Po disciplini crkve ako građanski rastavljena osoba, koja je vjenčana u Crkvi, sklopi novi građanski brak ili nevjenčano živi u novoj vezi, tada gubi mogućnost ići na ispovijed i Pričest, te ne može biti kum ili kuma na krštenju i krizmi.
Građanski rastavljeni, a crkveno vjenčani, osobito ako nisu krivi za rastavu braka, ako ih je supružnik ostavio, i ako ne stupaju u novu vezu ili građanski brak, mogu i dalje ići redovito na sakramente.
Za mnoge, pa i vjernike, ovaj stav Crkve izrazito je strog. No, s druge strane trebamo priznati da je Crkva ostala posljednja linija obrane dostojanstva braka. Gledamo na filmovima onu drugu krajnost, kada dvoje možda pod utjecajem alkohola, odluči vjenčati se nakon svega nekoliko sati poznanstva, pa odlaze u Las Vegas gdje ih imitator Elvisa Presley vjenča, a kada se otrijezne i dođu sebi, već se rastaju. Malo karikiram, ali Crkva nas želi upozoriti da je brak ozbiljna stvar, stvar srca i ako ne shvatimo brak ozbiljno, možemo biti ozbiljno ranjeni za cijeli život.
Jesu li rastavljeni u Crkvi manje vrijedni?
Na žalost, mnogi vjernici zbog situacije u kojoj se nalaze, budući da ne mogu ići na ispovijed i Pričest, osjećaju se manje vrijednima i vjernicima drugoga reda. Toj našoj braći i sestrama treba jasno poručiti da su naši, da mi na njih računamo i da im želimo pomoći nositi njihov križ!
Posebno mi je bilo drago u svakoj župi u kojoj sam do sada bio na službi vidjeti našu braću i sestre koji ne mogu na sakramente, ali nalaze načina kako sudjelovati u životu župe, nalaze način kako dati sebe, kako ugradili sebe u župu.
I baš mi je dragocjeno njihovo svjedočanstvo kada govore: Župniče, gledam ljude koji mogu na sakramente, a ne idu, a ja bih sve dao da mogu doći na ispovijed i pričest.
Okorjelo srce i početak
Farizeji, u današnjem evanđelju, pokušavaju Isusa uhvatiti u zamku, a kako je pitanje rastave bilo aktualno kao i danas, vjerovali su da će se Isus svojim odgovorom sigurno nekome zamjeriti, jer ako kaže da rastava nije dopuštena ide protiv Mojsija, a ako kaže da jest dopuštena tada svodi ženu na vlasništvo svoga muža.
Isus priznaje da je Mojsije dopustio napisati otpusno pismo, ali dodaje da je to zbog okorjelosti srca vašega. Kakvo je to okorjelo srce? To nije ono meko srce, srce puno suosjećanja i ljubavi, srce koje drugog stavlja na prvo mjesto. Okorjelo srce je tvrdo srce, srce koje ima neprobojno tvrdu ovojnicu, srce koje ne dopušta da mu drugi priđe i srce koje se nije spremno mijenjati iz ljubavi prema drugoj osobi.
Okorjelo srce čini bračno zajedništvo nemogućim. I zato Isus govori o početku, govori kako je Bog zamislio brak prije istočnog grijeha, prije nego je čovjek Bogu okrenuo leđa, prije nego je ljudsko srce postalo okorjelo.
Isus govori o početnom Božjem naumu za čovjeka, i kaže da je čovjek podijeljen na dva jednaka i ravnopravna dijela, što je i tada bilo izazovno izjaviti, a na žalost vidimo da niti danas nije bolja situacija. Uzmimo samo primjer kada su žene dobile pravo glasa na izborima, činjenicu da žene imaju manje plaće od muškaraca za isti posao, ili koliko je manji postotak žena u politici ili na odgovornim mjestima.
Stav prema istospolnim zajednicama
I nastavlja Isus da je njih dvoje jedno tijelo. Jedna cjelina. Njih dvoje, ne njih dvije niti njih dva. Ovdje ne želim diskriminirati homoseksualne zajednice. Pozvani smo biti podrška svima, osobito onima koji se osjećaju ugroženo.
Kršćanski brak je zajednica žene i muškarca. Ako se netko odluči u svojoj slobodi za neku drugu kombinaciju, pozvani smo poštovati tuđi izbor u slobodi koju mu Bog daje, bez obzira slagali se mi s time ili ne. Ako treba i mi ćemo poticati pravnu državu da omogući homoseksualnim osobama temeljna prava pred državnim zakonima, jer ne smijemo zaboraviti da su kršćani u prvim stoljećima naše ere bili bez prava i progonjeni. Ne smijemo zaboraviti da smo u komunističkom režimu kao vjernici bili manje vrijedni i građani drugog reda, do te mjere da se svećenicima nije priznala škola, niti su imali pravo na zdravstveno osiguranje, a laici koji su išli u crkvu nisu mogli napredovati. Osjećaj diskriminacije kroz kojeg smo sami prolazili treba nam biti poticaj da dokidamo svaki oblik diskriminacije u društvu. Ali dok poštujemo tuđu slobodu izbora, dok želimo biti podrška onima koji se osjećaju ugroženo, pozvani smo zalagati se za naša kršćanska načela po kojima je brak zajednica žene i muškarca, a roditeljstvo institucija koju čine majka i otac.
Tko je koga izdao?
Za ovo što ću sada napisati malo se bojim da bi me netko mogao krivo shvatiti. Često u razgovoru znamo čuti kao jedan od razloga rastave sljedeće izjave: On me prevario., ili Ona me prevarila.
Živjeti sa sviješću da sam prevaren od osobe kojoj sam predao sebe, od osobe kojoj sam sve o sebi rekao, od osobe pred kojom sam se ogolio, je strašno! No, postavio bih pitanje za kojem se bojim da bi moglo biti neshvaćeno: Tko je ustvari koga prevario? Uzmimo za primjer da muž prevari ženu i od s drugom? Tko je tu koga prevario? Nije li on prevario sebe, a ne svoju ženu? Nije li on prevario svoje obećanje koje joj je dao na vjenčanju? Nije li on prevario svoju ljubav u koju se zakleo?
Mislim da bi mnogima koji su ostavljeni život bio manje težak kada bi gledali na način da nisu oni prevareni, već da je druga strana prevarila sebe i svoja obećanja.
Imati suosjećanja
U životu sam naučio da kao svećenik ne donosim sud o ljudima i da ne zauzimam strane kada se netko žali na svoju situaciju u braku. Jer svaka strana onog drugog želi proglasiti krivcem i traži što veći broj ljudi da stanu uz nju protiv druge strane. Ipak, činjenica jest da je brak zajednica dvoje ljudi i da za uspjeh te zajednice oboje imaju istu odgovornost.
Ne bih volio da netko tko je u bračnoj krizi ili netko tko je rastavljen ima osjećaj da preda mnom manje vrijedi. Jednom sam učinio pogrešku i ne bih to volio ponoviti. Naime, u jednoj župi bilo mi je iznimno teško, posebno na početku. I jednoga dana razgovarao sam s roditeljima koji su tražili krštenje za svoje dijete, a nisu bili u crkvenom braku jer nisu mogli. Opterećen svojim problemima i poteškoćama, bez puno razumijevanja i empatije, rekao sam im da žive u grijehu i to su mi jako zamjerili. Inače radilo se o baš jednoj dragoj obitelji. Ja sam na to zaboravio, ali me gospođa nakon više godina podsjetila na to i shvatio sam da sam ju tim riječima ranio. Iskreno mi je bilo žao zbog toga. Drago mi je da mi je to rekla i da sam imao priliku ispričati se. I drago mi je da smo ostali povezani, pa makar preko društvenih mreža.
Poput djece, ali ne djetinjasti
U zadnjem odlomku današnjeg evanđelja Isus nas poziva da budemo poput djece. To ne znači da budemo djetinjasti, hiroviti i prkosni poput djece. Biti poput djece znači da mi odrasli tako gledamo Boga kao što dijete gleda mamu i tatu. Zauzeti stav djeteta prema Bogu znači sam sebi reći: Moj Bog je moj roditelj, On je najjači, On se brine za mene i nikada me ne će ostaviti! On zna što je za mene najbolje i u njega imam beskrajno povjerenje. Amen.