Jasno govoriti i pokazati kako
Isus posvećuje posebno vrijeme svojim učenicima. Želi biti sam s njima. Priprema ih da nastave njegovo poslanje propovijedanja Radosne vijesti.
I mi često očekujemo da se nešto naprave, ali ako članovima obitelji, suradnicima, župljanima, nisam posvetio vrijeme, ako im nisam govorio, a posebno ako im nisam pokazao kako napraviti to što od njih očekujem, imam li uopće pravo bilo što tražiti, zahtijevati ili očekivati?
Isus je vrsni odgojitelj, komunikator i lider, te posvećuje određeno vrijeme samo svojim apostolima, jasno im govori i ono o čemu govori pokazuje na djelu svojim životom. No, vidimo u današnjem evanđelju da niti to nije bilo dovoljno.
Apostole je ponijela slava jer da bi se došlo do Isusa treba prvo doći do apostola. Od nepoznatih ribara za koje nitko nikada nije čuo, sada su vrlo traženi jer se samo preko njih može doći do obećanog Mesije kojega je Bog poslao.
Ne željeti pitati
Isus im jasno govori da ovo oduševljenje ne će potrajati! Isus im jasno govori da nije došao da ga slave, već da bude predan, ubijen i da ustane. Zanimljiva je rečenica koju je zapisao Marko: No oni ne razumješe te besjede, a bojahu ga se pitati.
I mi često ne razumijemo stvari. Ponekad pitamo ono što ne razumijemo, a ponekad ne želimo pitati. Najčešće ne želimo pitati ako se bojimo da nam se odgovor ne će svidjeti. Apostolima je lijepo i uopće ne žele niti pomisliti da bi se situacija mogla promijeniti.
Čak ih je slava toliko ponijela da su počeli među sobom razgovarati tko bi među njima trebao biti najveći, tko bi bio capo di banda, gazda, tko bi trebao biti najveći među njima.
S jedne strane imamo Isusa kojega nikada nije mučilo pitanje ugleda, moći, vladanja, a s druge strane imamo apostole koji među sobom žele podjelu na glavnoga i na manje glavne, ali vjerojatno bi svatko od njih sebi našao neki mali resor u kojemu bi bio glavni. Isus je premijer, ali oni mogu biti barem ministri koji će pod sobom imati druge kojima bi vladali.
Istočni grijeh i vladanje nad drugima
Čini mi se da je potreba za vladanjem nad drugima posljedica istočnog grijeha. Onog trenutka kada je čovjek sklada, izvorni čovjek, blaženi čovjek, ispunjeni čovjek, nakon iskustva grijeha okrenuo se od Boga, postao je ranjeni čovjek. Iskustvo grijeha poremetilo je sklad u čovjeku, sklad među ljudima i sklad između Boga i ljudi.
Ljudska narav ranjena istočnim grijehom ima potrebu vladati nad drugima, pa barem utjecati na izbor zanimanja djeteta. Kolikim ljudima je uništen život jer njihovi roditelji nisu pristali na izbor njihovog životnog partnera. Imamo potrebu vladati nad drugima ili barem utjecati na druge.
Najgore je kada se krenemo svađati oko tog utjecaja nad drugima koji može biti banalan, na primjer bračni par izlazi negdje, ide u goste i ona njemu kaže: Pa ne ideš valjda tako obučen! I krene svađa.
Ljudsko i neljudsko?
Mi ljudi često kažemo za razne situacija da je to nešto ljudski, a za ono što nam Isus predlaže kažemo da se ne može i da to nije ljudski. Upravo je suprotno! Ono što Isus predlaže je ljudski, to je onaj izvorni, nepokvaren čovjek koji je izišao iz Božjeg stvaranja. Istočni grijeh nas je pokvario, učio sebičnima i egoistima.
Bog nas je zamislio kao bića koja će se prvo brinuti za druge, a onda za sebe, a grijeh je to poremetio i učinio da smo sebe stavili na prvo mjesto i to na krivi način. Kažem na krivi način, jer postoji i pravi način ljubavi prema sebi, a to je evanđeoski način kada učim sebe i svoje pogreške gledati Božjim pogledom ljubavi koji mi liječi od osjećaja krivnje.
Gubitnik ili svetac?
Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj! Zašto mi imamo s ovom rečenicom problem? Zato jer mislimo da će življenje ove rečenice od nas napraviti gubitnike i dežurne budale, ljude koje će svi iskorištavati.
Gdje je problem? Mi ćemo čak i biti posljednji, mi ćemo čak i posluživati, ALI!!! Očekivat ćemo za to pohvalu i priznanje. A kada čovjek radi nešto očekujući da se primijeti, da ga se pohvali, da mu se prizna, to samo govori o njegovoj praznini i da ne radimo nešto iz zadovoljstva, iz gušta, da ne radimo ono što volimo, već se trudimo raditi kako bismo dobili pohvalu. Takav rad koji ide za tim da se preko njega dođe do pohvale, s vremenom još dodatno isprazni čovjeka, uništi, potroši.
Čovjek se trudi sve više raditi, jer mu sve više treba pohvale, nešto kao droga, ali ljudi se oko njega umore od toga da ga hvala i s vremenom mu postaju zavidni. I začarani krug se nastavlja.
I da zaključim. Ono što Isus govori, a meni se čini da nije ljudski, to je govor o ispunjenom i sretnom čovjeku onako kako ga je Bog zamislio i onako kakav je čovjek bio prije nego je okrenuo leđa Bogu.
Biti posljednji i svima poslužitelj nije znak slabosti, niti to znači biti gubitnik ili dežurna budala koju svi iskorištavaju. Kada radimo ono što volimo, kada radimo bez interesa da nas hvale i da nam priznaju, tada imamo sretan i ispunjen život, a uz to doći će i priznanje od strane ljudi. Jer ljudi kada vide da netko nesebično radi, to znaju prepoznati i pohvaliti. Amen.