Problematični apostoli
Odmah na početku današnjeg evanđelja dobro je istaknuti koja je teološka podloga današnjeg događaja o kojem razmišljamo. To što se dogodilo, za koga se dogodilo? Prvo za apostole, a onda i za nas danas.
Isus imam problem s apostolima, teško se otvaraju za njegovu poruku, ostaju na površini. Ne dopuštaju da Isusove riječi i djela uđu u njihovu nutrinu i promijene ih. Na žalost niti mi danas nismo bolji, pa često mislimo kako je to sve lijepo što je Isus govorio, ali da je to nemoguće živjeti.
U čemu to Isus doživljava otpor među svojim učenicima? Isus ide tamo kamo apostoli ne žele ići. Ustvari Isus ide tamo kamo niti jedan pobožni Židov ne bi išao. Ide među pogane. Ide u poganski kraj. Ide onima koji su najdalje od Jeruzalema i po kilometrima i po vjeri, ide onima koji su daleko od Boga. I mi često, poput apostola, izbjegavamo i preziremo mjesta za koja držimo da su daleko od Boga. Isus je išao baš tamo.
Apostolima je lijepo jer se među Židovima počelo pričati da je Isus dugo očekivani Mesija i svi žele doći do Isusa, i to žele preko apostola. Od običnih ribara postali su jako poznati i to im se sviđa. Kada Isus kaže da idu u poganski kraj, oni to ne žele, jer se tamo ljudima živo fućka za Mesiju, za vjeru, za Boga.
Promjena u našoj domovini
Nešto slično se dogodilo zadnjih 30-tak godina u našoj domovini. 90-tih godina u Crkvu se imalo puno povjerenja, Crkva je bila važna. Svi su bili vjernici, pa i oni koji su kidali križiće s lančića djeci u školi i koji su bili gorljivi neprijatelji Crkve i Boga. Tada je bila velika stvar biti svećenik.
Danas, nakon 30 godina dobiva se dojam da se našem narodu živo fućka i za vjeru i Crkvu i za Boga. A svećenike se časti najružnijim nazivima. Crkvu se doživljava kao organizaciju blisku vladajućima, a kao vjernici izgubili smo na vjerodostojnosti, na žalost zbog toga smo si i sami krivi.
Lako je bilo biti vjernik devedesetih i zbog velikog ugleda i utjecaja kojeg je crkve uživala, jednostavno smo se pokvarili. Izgubili smo na kvaliteti. Uspavali smo se. Pokvarili smo se. Danas je teže biti vjernik, ali i ljepše. Tko se danas odluči postati svećenik, svaka mu čast!
Oni koji ne žele čuti
Marko pred nas danas stavlja gluhog mucavca. Njegovi prijatelji mole Isusa da stavi na njega ruke, drugim riječima da ga ozdravi. Kako je lijepo imati prijatelje koji te vode k Isusu! Ustvari najljepša definicija vjernika kršćanina trebala bi biti: čovjek koji druge vodi prema Isus.
Gluhi mucavac ne čuje i ne može govoriti. Imam dojam, promatrajući malo rasprave u društvu i po društvenim mrežama, da danas ima sve više ljudi koji su poput gluhog mucavca. Možeš ti njima govoriti, ali oni te jednostavno ne čuju. Ne žele čuti. Ne žele slušati. A kad krenu govoriti ništa ih se ne razumije. Nije niti čudno jer niti sami sebe ne razumiju, pa ujutro govore jedno, o podne drugo, a navečer nešto treće.
Putem interneta i društvenih mreža cijeli svijet nam je na dlanu, možemo uživo preko video poziva razgovarati s ljudima na drugim kontinentima, ali ne možemo jedni s drugima komunicirati na način da izgrađujemo sebe i bolji svijet.
Jeste li primijetili da onoga koji ne čuje, koji živi u tišini, njega Isus uzima nasamo od mnoštva. Susret s Bogom događa se u tišini, daleko od gužve. Mi se bojimo tišine, pa neprestano u našim domovima radi televizija, puštamo pjesme na internetu, radio svira. Kao da se bojimo biti sami sa sobom. Kao da se bojimo tiše. Kao da se bojimo da ćemo u toj tišini susresti živoga Boga.
Isus je mogao ovog čovjeka izliječiti na razne načine, ali odlučio se za praksu koja je bila normalna u Isusovo vrijeme. Odlučio se izliječiti ovog čovjeka na vrlo konkretan način, dodirom. Zatim radi nešto što je nama gadljivo i nehigijenski. Pljune, čini malo blata i dodiruje mu jezik. Ono što je nama gadljivo Židovima je puno značenja. Dah podsjeća na život, na Božjeg Duha koji u početku sve stvara, blato podsjeća na prvog čovjeka kojega je Bog umijesio od gline, kako su Židovi vjerovali. U ovim gestama sažeto je stvaranje svijeta, u ovim gestama očituje se Božja stvarateljska moć i moć ozdravljanje. Zatim Isus kaže Effata! Otvori se! Upravo tu riječ ponavljamo svaki puta za vrijeme krštenja kada svećenik dodiruje uši i usta djeteta.
Susret sa živim Bogom liječi. Ovaj čovjek nakon susreta s Isusom čuje i može jasno govoriti.
Nejasnoće oko nas
Koliko je nejasnoće oko nas u ovo naše vrijeme. Ako uzmemo temu korone i cjepiva, razni znanstvenici pobijaju jedni druge. Zbrka totalna. Više se ne zna tko pije, a tko plaća. Ako gledamo političke stranke, više se ne zna tko koga izbacuje. Ako pogledamo na obnovu stradalih područja u potresu, nitko ništa ne zna. I mi očekujemo drugi natječaj koji je trebao biti u lipnju i nitko ne zna kada će biti. U našim obiteljima imamo dojam kao da svatko priča neki svoj jezik i nitko nikoga ne razumije.
Može li se nešto promijeniti? Može, ali zahtijeva trud. Ako odlučimo malo se povući iz zbrke u kojoj živimo, ako se odlučimo za susret s Bogom, tada ćemo početi jasno čuti što nam drugi budu govorili i tada ćemo mi drugima jasno govoriti. Čovjek koji je povezan s Bogom je čovjek koji poznaje dobro i samoga sebe. Iskreno se nada da smo svi imali ona iskustva kada smo drugu osobu savršeno razumjeli, a da nam nije rekla niti riječi.
Što trebam napraviti da se dogodi moj susret s Bogom? Nije komplicirano. Samo mu trebam reći da to želim. I ponoviti to više puta na dan, u jednostavnosti poput djeteta koje želi neku igračku.
Govori Gospodine, sluga tvoj sluša! Gospodine želim te susresti! Ne će se dogoditi ništa posebno, ali osjetit ću Ga prisutnog i živog možda u zalazu Sunca, u mirisu pokošene trave, u pjevu ptica, ili gledajući kako tata nježno grli svoje dijete i tepa mu. Bog je prisutan, živ i moćan, osjećaš li to u svome životu? Amen.