Obred kao zamjena za vjeru
Ako čovjek nije povezan s Bogom, ima potrebu stvarati obrede, rituale, koji mu zamjenjuju Božju ljubav i pravu vjeru u Boga, nešto kao po principu uradi sam.
Ritual ide zajedno s tradicijom. Tradicija ima svoj temelj u rečenici: Uvijek je bilo ovako. Na žalost, tradicija ne zna odgovor na pitanje: A zašto je to baš uvijek bilo tako, iz kojeg razloga?
Najveći neprijatelji tradicije su oni koji se usuđuju pitati zašto tradicija nešto radi. Tradicija će uvijek progoniti one koji se usude pitati zašto se nešto radi, pa čak i onda kada je to pitanje dobronamjerno.
Budući da je za Isusove sunarodnjake Bog bio biće neizmjerno veliko, sveto i daleko, imali su potrebu stvoriti svoju tradiciju, svoje običaje, svoja pravila za koja su vjerovali da im pomažu u životu vjere.
Jedan od tih običaja, bilo je obredno pranje ruku prije jela. To nije bilo pitanje higijene, nego rituala, obreda. Bilo je propisano iz kakvih se posuda peru ruke, koliko vode treba biti u posudama, kojim se redoslijedom ruke peru i koje molitve treba izgovarati za vrijeme pranja ruku.
U jednom trenutku, Isusovi učenici nisu izvršili obred. Dežurni kritičari i dušebrižnici, ljudi od tradicije, tradicionalisti, odmah su iskoristili tu stvar za napad, zanimljivo ne na učenike, nego na Isusa.
Isus ih naziva licemjerima. U to vrijeme pojam licemjer nije imao značenje osobe koja jedno radi a drugo govori, kao što je to danas. Pojam licemjer označavao je masku koju su nosili glumci u kazalištu. Kada ih naziva licemjerima, Isus ih ustvari naziva komedijašima, glumcima.
Nepovezanost vanjštine i uvjerenja
Isus vrlo jasno govori gdje je problema, u odnosu vanjštine i srca. Za nas je srce povezano s osjećajima. U židovskoj kulturi srce označava pamet ili razum. Problem nastaje kada ono što ja radim nije povezano s mojim unutarnjim uvjerenjem. Kada ne radim nešto iz uvjerenja, već kako svi rade.
Na primjer: ne prakticiramo vjeru, ali djecu šaljemo na sakramente, jer svi idu. Ne idemo u Crkvu, ali kada nam netko umre iz obitelji ipak zovem popa na sprovod da nas selo ne ogovara. Kažemo da smo vjernici, a Boga psujemo. Idemo na misu, a mrzimo nekoga. Pazimo da petkom ne jedemo meso, a ogovaramo i kritiziramo druge.
Ako čovjek nije povezan s Bogom, ako čovjek ne dopusti da ga Bog mijenja, onda čovjek stvara svoje obrede, svoje rituale.
Naši rituali kao zamjena za vjeru
O tim novim ritualima koje stvaramo, može se čuti i među nama.
Oni koji nikada nisu osjetili ljepotu svete ispovjedi, kažu: Ja se direktno ispovijedam Bogu, meni ne trebaju popovi koji su isto grešnici. Inače, baš bih volio vidjeti kako izgleda to ispovijedanje direktno Bogu. Jer kada netko ima direktan odnos s Bogom, onatim, o prepoznaje Boga u Crkvi i u braći i sestrama. Bojim se da oni koji tako govore nemaju ne samo direktan odnos s Bogom, nego nemaju nikakav odnos s Bogom. Takvima s puno ljubavi treba nježno reći da njihov bog nije Bog kojega nam je objavio Isus Krist, i da njihova vjera sigurno nije katolička.
Zatim, osoba koja nikada nije osjetila ljepotu nedjeljnog misnog slavlja u župnoj zajednici kaže: Ja odem u crkvu kada nikog nema. To nije loše, ali da bi se ušlo u crkvu ne treba biti niti vjernik, niti katolik. S druge strane da bi se slavilo svetu misu, treba biti katolik. Izbjegavanje zajedništva s drugim vjernicima opet govori da ne vjerujemo u Boga kojega nam je objavio Isus Krist. Nepovezanost s pravim Bogom dovodi do toga da stvaramo neku našu vjeru, po našim pravilima, koja nije katolička vjera.
Isto tako, često se čuje: Sve su vjere iste. Ako su sve vjere iste, zašto si ti katolik? Ako su sve vjere iste, ima li smisla uopće biti katolik?
Dvije skupine nepovezanih s Bogom
Možemo reći da imamo dvije grupe onih koji nisu povezani s Bogom. S jedne strane su oni koji su se udaljili od crkve, izmišljaju neke svoje rituale da si umire savjest i stvaraju ne-zahtjevnog boga po svojim željama.
S druge strane imamo one koji ostaju u crkvi i imaju fasadu pobožnosti, ali njihov život nije u skladu s njihovom pobožnošću.
Na primjer, u jednoj župi znali su govoriti da je osoba koja je u crkvi predvodila krunicu bila posvađana s cijelim selom. Ili, zamislite osobu koja je vodi neku tvrtku, na radnom stolu ima Bibliju, blagoslovljenu sol i ulje, zemlju iz Međugorja, a svojim radnicima ne isplaćuje pravednu plaču.
U drugom dijelu evanđelja Isus je rekao nešto što je jako sablaznilo njegove učenike. Židovi su vjerovali da je prvih pet knjiga Biblije došlo izravno od Boga. I još bi možda prihvatili kritiku na račun ljudskog tumačenja Biblije, ali kada Isus kaže: Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje., Isus govori protiv onoga što piše u Levitskom zakoniku u 11 poglavlju. Te Isusove riječi bile su sablazan za njegove učenike.
Ono što izlazi iz nas
Ali vidimo da su Isusove riječi istinite. Ako netko o meni loše govori, a meni je savjest čista, onda sam i ja čist. Tuđa prljavština mene ne može uprljati. Ali ako ja osjećam ili govorim o nekome loše, ja više nisam čist. Ako ja želim drugome zlo, ja više nisam čist. Ako sam ja drugome zavidan, ja više nisam čist. Ako ja o drugome govorim na način da porušim njegovo ugled pred drugima, ja više nisam čist. Ono što se rađa u mojim mislima i mojim osjećajima mene čini čistim ili nečistim.
Kako je ustvari težak život onima koji se izvana ponašaju na jedan način, a ustvari nisu povezani s Bogom. Kako je strašno vidjeti nekoga tko za sebe kaže da je vjernik, a nije povezan s Bogom! Kako je žalosno vidjeti nekoga tko kaže da je vjernik, a ne osjeća Božju blizinu i njegov blagoslov, već je stalno ljut i u brizi i stalno Bogu prigovara zbog životnih problema.
Da se razumijemo, na ovom području svi padamo. Nema 100% čistih. Krećem od sebe. Ali silno je velika stvar uz sebe imati ljude koji te toliko vole da ti u ljubavi mogu reći: To ti nije dobro. Ušao si u začarani krug zla. Te negativne riječi koje sada govoriš, stvaraju nemir u tebi, prljaju ti dušu, onečišćuju te!
Ja bi tako volio da mi netko, naglašavam, u ljubavi, kaže: Župniče, to što sada kažeš baš ti nije u skladu s onim što si propovijedao.
Jako je važno da i sami prepoznamo one trenutke kada shvatimo da činimo suprotno od onoga što nas je Isus učio. Sakrament ispovijedi je baš to, priznati sebi i priznati pred Crkvom da nisam bio onakav kako me je Isus učio.
Gospodine Isus, daj mi milost da znam prepoznati one situacije kada Te ne slušam, i daj mi dobre ljude koji će me u ljubavi potaknuti da Te slušam i da se trudim živjeti onako kako me Ti učiš! Amen.