Svetkovina iz temelja naše vjere
Slavimo svetkovinu Marijinog uznesenja na nebo. Slavimo svetkovinu Velike Gospe. Slavimo svetkovinu koja je toliko draga našem hrvatskom narodu.
Kalendarski se nalazimo negdje između Uskrsa i Božića. Marija povezuje Božić i Uskrs. Kada je Marija izgovorila: “Neka mi bude!”, postala je dio Božića i Uskrsa. Da to nije Ona izgovorila, Bog bi našao neki drugi način ili neku drugu osobu kao suradnicu Njegovog plana oko spašavanja svijeta.
Baš zato što je pristala biti suradnica u djelu spasenja, Marija povezuje Božić i Uskrs. Ona nije spasiteljica, Ona je suradnica na djelu spasenja. I to je prekrasna poruka današnje svetkovine: Bog želi čovjeka za suradnika! Bog ne treba, ali “želi trebati” čovjeka, da bi čovjeka spasio.
Iako nam je ova svetkovina toliko draga, bojim se ući u dubinu današnjeg dana, jer ovo što danas slavimo toliko je daleko od našeg načina života i razmišljanja, a radi se o vjeri u utjelovljenje i o vjeri u uskrsnuće.
Na ovu veliku, svetu i nama tako dragu svetkovinu, smijemo li razmišljati o najvećoj krizi naše vjere i reći da se ona očituje u nevjerovanju da je Bog postao čovjek i u nevjerovanju da je Isus Krist uskrsnuo. Ta kriza naše vjere jasno se vidi u našem životu. I te krize nitko nije pošteđen.
Mogu li se naći vjernik i nevjernik?
Imam dojam da se u društvu prejednostavno priznajemo vjernicima? Možda i prejednostavno druge prozivamo nevjernicima?
Na društvenim mrežama svakodnevno možemo vidjeti prepirke vjernika i nevjernika, i kao da to već nije dovoljno strašno kada se vjernik spušta na niske grane i krene napadati nekoga tko drugačije misli, na žalost vidimo da su se i vjernici među sobom podijelili. To nije dobar znak. Ako smo podijeljeni to znači da je među nas ušao duh Božjeg neprijatelja.
Žalosno je vidjeti kako se vjernici dijele na one koji su se cijepili i na one koji cijepljenje vide kao najveći problem u životu. Žalosno je vidjeti da se vjernici dijele na one koji su “za” i “protiv” procesije u Sinju. Žalosno je vidjeti da se vjernici dijela na one koji žele biti poslušni biskupima i na one koji optužuju biskupe vrlo teškim riječima.
Tu podijeljenost u društvu možemo primijetiti i u politici, osobito u jednoj stranci zadnjih dana i gotovo da ne vjerujemo koliko daleko sve to može ići. Tako mali narod, a tako podijeljen u sebi.
Usuđujem se reći da podjele i svađe među nama, koje donose gorki plod razočaranosti, govore o maloj vjeri.
Razmišljajući o sukobima između vjernika i nevjernika, pitam se postoji li način da se vjernik i nevjernik nađu na nekom neutralnom terenu? Postoji li stanje u kojem su vjernik i nevjernik u sličnoj situaciji? Postoji li trenutak koji može približiti vjernika i nevjernika?
Sjećam se jednog teksta pape Benedikta XVI o kojem često razmišljam, a u tom tekstu papa u miru kaže da postoji jedan trenutak koji povezuje vjernika i nevjernika. Povezuje ih kriza: kriza vjere i kriza nevjere.
Kaže papa da nema toga vjernika koji se barem jednom u životu nije pitao: “A što ako Boga nema, što ako nakon života i nakon smrti nema ništa?”
Nastavlja papa u miru svoje razmišljanje i kaže da vjerojatno nema toga nevjernika koji se barem jednom u životu nije pitao: “A što ako Boga ima, a ja ga uporno ne želim priznati?”
Vjernik i nevjernik susreću se u krizi. I ako sam ja doživio krizu moje vjere, onda mogu razumjeti i nevjernika koji je doživio krizu svoje nevjere. Ako sam ja doživio koliko krhka može biti moja vjera, kako mogu ulaziti u sukob s bilo kime?
Kako je moguće da ne vidimo da svađe i prepirke samo govore koliko se bojimo i da ne osjećamo povjerenje u Boga. Ludi smo od pandemije, a još uvijek na svaki šum reagiramo i pitamo se u strahu je li opet potres? Živci su svima jako napeti i toj napetoj situaciji, isplati li se stvarno svađati i poticati podjele?
Pokušaj zamisliti trenutak svojeg kraja. Pokušaj zamisliti trenutak svoje smrti. Možda u automobilu, možda u svojem krevetu, možda u bolnici. Okružen svojim najbližima ili potpuno sâm. Što će u tom trenutku biti važno? Za što u životu vrijedi živjeti? Za što smo spremni umrijeti?
Vrijedi li se svađati s drugima koji ne dijele isto mišljenje kao i ja? Ima li smisla truditi se mijenjati druge koji uporno ne žele biti onakvi kakvi ja mislim da bi trebali biti?
Treba li Boga braniti?
Znam da će neki reći da sam previše pomirljiv, da sam zapao u relativizam i da se za pravu vjeru treba “boriti”. Pitam se: osim svađe i napada, prigovaranja, ukopavanja u svoj ideološki rov i zauzimajući stranu u jednom od dva tabora, postoji li možda neki drugi način “obrane” vjere?
A možda je glavni problem što vjeru želimo braniti, a zaboravljamo da vjeru treba živjeti. Kada vjeru živim, tada se ne trebam od nikoga braniti jer nisam s nikim u sukobu.
Nije li stvarno pretjerano razmišljati da baš ja trebam braniti vjeru koja postoji 2000 godina? Da ja trebam braniti nešto što nije moje već Božje i kao takvo ne može propasti. Ja ću radije pokušati, sa svim mojim ograničenjima i slabostima, vjeru živjeti. Ako Boga bude trebalo braniti, mislim da to Bog može i sâm.
Mama koja okuplja obitelj
Danas se okupljamo oko Kristovog oltara i molimo Marijin zagovor. Marijina blizina uvijek je za Crkvu bila blagoslov. Marija je ta koja nas danas drži na okupu. Možda smo i mi zbog svega što se događa oko nas preplašeni, kao i onda kada su oko Marije bili okupljeni preplašeni učenici nakon Isusove smrti. Marija je mama koja drži na okupu cijelu obitelj.
Ovdje smo i stari i mladi, ovdje smo simpatizeri različitih političkih stranaka, ovdje smo kao ljudi koji imaju različita mišljenja o koroni, o cjepivu, o ekonomiji, o životu, ali ovdje smo vjernici jedne, svete i katoličke crkve.
Okuplja nas Mama koja nam je već toliko puta u povijesti pokazala svoju blizinu i svoju pomoć. Dionici smo Duha Svetoga, Duha Božjega koji ujedinjuje i molimo blizinu Marijinog zagovora koji nas može održati zajedno, bez obzira na razlike među nama.
Utjelovljene i uskrsnuće?
Današnja svetkovina govori nam o dvije tajne naše vjere: o utjelovljenju i o uskrsnuću. Marija je tako duboko povezana i s utjelovljenjem i s uskrsnućem. Ti temelji naše vjere danas tako nestvarno djeluju u svijetu kojem je važno samo materijalno, koji vjeruje samo u ono što se može vidjeti, opipati, izmjeriti.
Današnja svetkovina pred svakoga od nas stavlja pitanje: “Vjeruješ li da je Bog postao čovjekom i vjeruješ li da je Isus Krist uskrsnuo?” Ako kažeš da vjeruješ, gdje se to može prepoznati u tvojem životu?
Uskrsnuće ne možemo vidjeti, niti opipati, niti izmjeriti, ali možemo prepoznati nekoga tko u uskrsnuće vjeruje. Možemo prepoznati vjeru na djelu u onima koji vjeruju. Možemo izmjeriti, osjetiti i opisati dobrotu onih ljudi koji vjeruju. Koji su spremni oprostiti i moliti oproštenje. Koji se ne boje budućnosti. Koji ostaju mirni pred problemima i provokacijama zlih ljudi. Samo zato jer vjeruju da je Isus uskrsnuo i da je Marija već sada tamo gdje ćemo svi jednom biti.
Blažena Djevice Marijo, najvjernija Zagovornice hrvatskog naroda, Kraljice Hrvata, Dušo duše Hrvatske, Isusova Mati, Sunce Naših Stradanja, ne prestani nam sjati, već na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom! Amen.