Mrmljanje
Današnje evanđelje počinje riječima: Židovi mrmljahu protiv Isusa. Mrmljanje se spominje više puta u evanđeljima, ali i u Starom zavjetu. Zaustavio bih se malo na mrmljanju.
Kada ste zadnji puta mrmljali? Znate li što mrmljanje znači? Između ostaloga mrmljanje znači: govoriti tiho, govoriti nerazumljivo, gunđati. No, koji je osjećaj iza mrmljanja?
Kažu da mrmljaju oni koji ne osjećaju da su voljeni i prihvaćeni. Mrmljaju oni koji ne razumiju, a ne žele pitati ono što im nije jasno. Mrmlja ona osoba koja nema dobar, zadovoljavajući i kvalitetan odnos s osobom protiv koje ili zbog koje mrmlja.
Židovi mrmljahu protiv Isusa. Židovi nemaju dobar odnos s Isusom. Možda bi i htjeli imati dobar odnos s Njim, jer ipak je Isus poznat, mnogi ga uvažavaju i poštuju, ali nisu spremni uložiti trud u dobar odnos.
Dobar odnos gradi se na način da prihvatimo ljude takvima kakvi jesu i da ih ne pokušavamo mijenjati ili popravljati. Ako nekoga želimo mijenjati to znači dan nam taj drugi nije dovoljno dobar. Ako nekoga želimo popraviti to znači da mislimo da je taj drugi pokvaren. Osoba koju želimo mijenjati to osjeti, i krene se povlačiti iz odnosa, pa onda kreće igra mačke i miša. Osoba koja želi mijenjati drugoga sve ja napornija, a onaj drugi sve više bježi.
Oni koji mrmljaju protiv Isusa, nisu spremni Isusa prihvatiti, nisu ga spremni čuti i ne žele ga razumjeti. A da bismo nekoga razumjeli, trebamo ga pitati ono što nam nije jasno.
Mislio sam da si mislio
U našim odnosima ima situacija kada mi mislimo da znamo što drugi misle i onda nastanu problemi. Koji je osjećaji i stav kriju iza potrebe da znam što drugi misli? Čini mi se da je to s jedne strane strah, a s druge sebičnost. Radije pretpostavim da znam što drugi misli, nego da ga pitam. A zašto to onda činimo?
Kada bismo pitali drugoga što misli, možda nam se njegovo mišljenje ne bi svidjelo. Kada mislimo da drugi misli onako kako mi mislimo i kako se nama sviđa, izbjegavamo strah od sukoba i radimo po svome.
Vratimo se na današnje evanđelje. Isus napokon otvoreno govori o sebi, govori tko je On u stvari i kaže da je s neba sišao. No, oni mu ne vjeruju. Prepreka njihovoj vjeri je to što kažu da ga poznaju. Misle da ga poznaju i očekuju od Isusa da se ponaša onako kako oni misle.
S jedne strane, nije niti njima bilo lako. Zamislite da netko među nama koga svi poznajemo kaže da je došao s neba! Sigurno bismo ga čudno pogledali i zamislili u onoj bijeloj košulji dugih rukava s remenima. Ali Isus to nije rekao samo tako, od jednom. Iza te njegove izjave su velika čuda i životni stav od kojeg ne odustaje.
Dopustiti da nas privuče
I nastavlja Isus: Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
Među nama, siguran sam, ima puno onih koji bi tako bili veseli da su ovdje s njima i članovi njihovi obitelji. Možda muž, koji već godinama nije bio na misi. Možda djeca koju ste vjerski odgajali, ali jednostavno na misu ne žele. Možda molite za njih, kako se u narodu zna reći, da im Bog prosvijetli pamet, pa da dođu u crkvu. Ali Isus kaže da nas prvo treba povući Otac nebeski.
Zar je moguće da Otac nebeski ne povlači naše ukućane koji odbijaju s nama moliti ili doći na misu?
Mislim da se trebamo pitati koga bi to Otac trebao povući? Njih ili nas? Mislim da Otac prvo treba povući mene. Mislim da Otac nebeski prvo mora meni prosvijetliti pamet. Umjesto da se svađam sa svojima jer ne žele doći, možda bih ja sebe trebao pitati dopuštam li ja da mene Otac privuče sebi? Jer ako sam ja blizu Boga, tada će i drugi htjeti biti blizu mene, i tada će i drugi htjeti da im objasnim kako biti blizu Boga.
Ako u mojoj župi narod ne dolazi na misu, onda se ja kao župnik prvo trebam pitati koliko sam ja dopustio Bogu da me privuče, a ne tražiti krivce okolo.
Po Kruhu me privlači
A kako dopustiti Ocu da mene privuče? Tajna je u kruhu. Već treću nedjelju za redom slušamo kako nam Isus govori da je On kruh života. Danas ima tako puno ljudi koji ne žive život punim plućima, već životare, pa osobito je tužno to vidjeti kod vjernika. Gdje je problem?
Papa Franjo kaže da sveta Pričest nije nagrada za savršenost, nego moćan lijek i hrana za slabe. Kaže papa Franjo da sveta Pričest nije nagrada svetaca, nego kruh grešnika. To ne znači da ćemo ići svetogrdno na Pričest, bez da smo se ispovjedili, ali možda bismo se trebali pitati jesmo li stvarno tako veliki grešnici da ne bi otišli na ispovijed i lijepo redovito zatim išli na Pričest?
Prije odlaska u sjemenište u našu župu došao je novi kapelan. Bio mi je simpatičan, ali išao mi je jako na živce. Zašto? Svake nedjelje je propovijedao da se trebamo ispovijedati. A ja se sjećam da tada duže vremena nisam bio na ispovjedi. I to mi je smetalo. Ali njegove riječi ipak nisu bile samo sol za moju ranu, nego lijek, kada sam napokon odlučio otići na ispovijed.
Sigurno i ja nekima idem na živce dok stalno ponavljam: Ako nisi dugo bio, daj dođi na ispovijed i idi lijepo na Pričest! Ali to nisu moje riječi. Isus je to rekao i danas opet ponavlja u evanđelju: Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.
Ako se praviš da ne čuješ i ne razumiješ, sam sebi uskraćuješ mir, unutarnje zadovoljstvo i Božji blagoslov. Ako nisi sretan i ispunjen čovjek, nisu krivi tvoji roditelji koje te možda nisu znali voljeti na odgovarajući način. Nisu kriva tvoja djeca koja ti ne uzvraćaju zahvalnost. Nije kriv niti tvoj susjed s kojim možda ne razgovaraš. Nije kriva politika. Nije kriv neki župnik koji ti se možda zamjerio. Isus zove i privlači, a kako ti odgovaraš na njegov poziv?
Mi smo najsličniji Bogu po slobodnoj volji. Bog nas želi privući, ali to ne može učiniti protiv naše slobodne volje. Dobra ispovijed i sveta Pričest su početak kojim dopuštamo Bogu da nas privuče. Amen.