Pleti kotac kao otac
Isus je u sinagogi. Sinagoga je mjesto slavljenja Boga, mjesto na kojem se uči vjeronauk, mjesto susreta. Sinagoga je i mjesto na kojem se njeguje tradicija. Jedna od rečenica na kojima počiva tradicija glasi: Uvijek je bilo tako! Tradicija vrlo često nema sluha za novo. Upravo se to događa Isusu svaki puta kada se nađe u sinagogi, krene dobro, ali završi zlo i naopako.
Isus dolazi među svoju rodbinu, među svoje susjede i znance, dolazi u svoj zavičaj. Oni su uvjereni da ga poznaju. I tu se krije velika napast. Napast i za nas: Ma, znam je Isusa! Znam je ovo evanđelje, toliko puta sam ga čuo. I dok mislimo da znamo Isusa, da znamo evanđelje, da znamo vjeronauk, dogodi nam se da živimo kao neznalice. Zamisli nekoga tko se drži velikim vjernikom, a Boga psuje. Neznalice je. On ako i ima znanje o Bogu, ne primjenjuje ga.
Isus donosi velike novosti. Jedna od tih velikih novosti je da Boga naziva Tatom, objavljuje Boga koji želi graditi odnos s čovjekom i to ne bilo kakav odnos, već odnos topline, povjerenja i ljubavi.
Oni koji ga slušaju, vjerno nasljeduju učenje vjerske institucije. Iako, na žalost, često čujemo da Crkva ljudima popije mozak, prava Istina je da Isus i Evanđelje traže od čovjeka da razmišlja svojom glavom! Isusovi slušatelji ne žele razmišljati svojom glavom, oni razmišljaju kako ih je tradicija naučila. Oni razmišljaju kako se uvijek razmišljalo i zatvoreni su za svaku promjenu.
Drugačiji Bog
Ta velika promjena koju Isus donosi je govor o Bogu koji želi biti nama blizak, koji želi stalno biti povezan s nama.
Ta ideja i dan danas ne prolazi kod mnogih koji razmišljaju kao i Isusovi suvremenici koji su Boga doživljavali kao nekoga prema kome treba ispuniti svoje dužnosti pa misle ovako: Ja sam svoje napravio i skinuo sam Boga s dnevnog reda i sada se mogu posvetiti svojem životu. To znači sebično čuvati jedan dio svojeg života za sebe u strahu od Boga bojeći se da nam Bog ne oduzme naše male radosti. Bog ne oduzima, On daje i to preko svake mjere.
Izgovori
Kada netko ne želi prihvatiti ono što mu druga osoba govori, naći će stotinu izgovora. Isusovi mještani misle da ga poznaju i baš zbog toga ne mogu prihvatiti Isusove riječi jer su drugačije od tradicije. Kada nam se ne sviđa što nam druga osoba govori, tada najčešće želimo ocrniti tu osobu i pokazati da se radi o neznalici, o nekompetentnoj osobi.
Jeste li primijetili da Isusovi mještani niti jednom ne imenuju Isusa? Toliko ga malo cijene da ne žele niti izgovoriti njegovo ime.
Zatim, kod Židova dijete se uvijek naziva sinom očevim. Isusovi mještani podrugljivo Isusa nazivaju sin Marijin. Ne nazivaju ga sinom Josipovima jer se Isus ne drži tradicije, nije sličan Josipu u obdržavanju Zakona.
Ne doživljavaju Isusa ozbiljo, jer Isus nije završio teološke škole svoga vremena. Nije priznat od službenog vjerskog autoriteta. Zato Isusov govor i njegova čuda uspoređuju s magijom.
I dalje su sigurni da ga poznaju. Ta sigurnost da poznaju Isusa može ih koštati vječnog spasenja. Jesmo li možda i mi presigurni da poznajemo Isusa? Isusa poznaje samo onaj tko se trudi živjeti kako nas je Isus učio.
Prorok u svom domu
Isus tada govori onu poznatu i toliko puta citiranu rečenicu: Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.
Ja mogu biti svećenik, biskup, papa, ministar, liječnik ali uvijek ću doma biti sin i brat. I moje riječi, koliko god bile korisne, uvijek će se doživljavati s rezervom. Jer oni mene poznaju cijeli život.
Koliko nam samo to poznavanje stvara problema!? Osobito u našim malim mjestima, u kojima svi o svima sve znamo, a ono što ne znamo, izmislimo. Pa se zna čuti: Ja znam njegovog dedeka i tateka, nemre niti sin biti boljši.
Obitelj nas uvjetuje, obitelj nas oblikuje, ali nas obitelj ne smije određivati. Kako je lijepo čuti da u nepoštenoj obitelji, jedno dijete bude pošteno! Kako je lijepo čuti da iz obitelji koja je zarobljena zlom alkohola, jedno dijete se odupre tom zlu!
Ustvari, čini mi se da bismo današnje evanđelje mogli sažeti u sljedeću rečenicu: Kako je lijepo dopustiti da te pozitivno iznenadi netko za koga ti misliš da ga znaš i od njega ne očekuješ ništa dobro!
Isus se njima čudi
Današnje evanđelje završava riječima: I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.
Čini li Isus čuda danas u našoj sredini? Mijenja li Isus u našoj župi živote ljudi na bolje? Osjećaju li vjernici naše župe da im vjera u Boga donosi mir, unutarnju radost i blagoslov?
Ako u mojem životu nema promjene, ako mi vjera ne donosi mir, radost i blagoslov, onda sam ustvari samo tradicionalni nevjernik, koji stenje i žali se zbog vjerskih obveza.
Tradicionalni nevjernik vrijeme na misi doživljava kao izgubljeno vrijeme koje je mogao bolje iskoristiti, ali boji se da ga Bog ne kazni, pa ipak dođe.
Tradicionalni nevjernik sve povezano s Crkvom doživljava kao uteg i nepotrebno: i vjeronauk u školi, i vjeronauk u župi, a pripremu za svetu Pričest i krizmu uspoređuje s drugim izvannastavnim aktivnostima, ali sve aktivnosti na koje mu dijete ide su važnije od priprave za prvu Pričest i krizmu. I naravno da djecu tradicionalnih nevjernika nakon primanja sakramenta ne ćemo više vidjeti u Crkvi.
Možda zvuči grubo kada kažem tradicionalni nevjernik, ali toliko ima onih koji kažu da su vjernici, ali nisu u miru, nisu sretni, mrze, vječito prigovaraju, u sukobu su sa svima. Vjernik je drugačiji. Drugačiji je jer se trudi živjeti kako nas je Isus učio. Kažem trudi se jer je evanđelje jako zahtjevno, ali vjerujem da je za sretan život dovoljno barem se potruditi.
I čudio se njihovoj nevjeri.
Gospodine Isuse, daj mi milost da te svakoga dana upoznajem i da se naše poznanstvo može prepoznati iz mojeg načina života! Daj mi milost, Isuse, da dopustim ljudima da me pozitivno iznenade i da nema predrasude o drugima. Amen.