Gen neprijateljstva
U današnjem evanđelju opisane su dvije situacije iz Isusovog života. Obje situacije su vrlo neugodne. Opis počinje i završava spominjanjem Isusove obitelji, a u središtu radnje događa se nešto što smo i sami često osjetili na svojoj koži.
Isus je već u sukobu s vjerskim vođama svoga naroda. Dolazi do otvorenog neprijateljstva prema Isusu.
Zanimljiv je stav ljudi prema neprijatelju. Ljudi imaju potrebu neprijatelja dodatno ocrniti, kao da sami ne vjeruju da je neprijatelj ustvari toliko loš.
Mislim da nije prirodno niti ljudski imati neprijatelja, kršćanski sigurno nije. Možda su djeca primjer za to, jer djeca nemaju neprijatelja. Kako odrastamo susrećemo se s pojmom neprijatelja. Zašto mislim da nije prirodno imati neprijatelje među ljudima? Čini mi se da toga u našoj genetici nema, jer ako to postoji, onda postoji opasnost da se istrijebimo. A čovjek treba čovjeku biti pomoć i podrška. I tako je tužno gledati mase koje moćnici ovog svijeta šalju da u ratovima čovjek čovjeka uništi.
Moja hipoteza glasi da čovjek izvorno nema neprijateljski gen prema drugom čovjeku, ali od kada je zlo ušlo među nas ljude i kada smo se počeli sukobljavati, od tada imamo potrebu uvjeriti se da je naš neprijatelj loš. I zato ga ocrnjujemo.
Neprijatelja proglašavamo đavlom
A što je vrhunac govora protiv neprijatelja? Vrhunac je neprijatelja proglasiti opsjednutim, ili samim đavlom ili sotonom. Jer ako sam neprijatelja proglasio đavlom, a đavao je Božji neprijatelj, onda je sigurno i Bog na mojoj strani protiv mojeg neprijatelja.
Vjerujem da je većina nas doživjela u životu onu narodnu pomozi sirotu na svoju sramotu. Htjeli smo pomoći, dali smo od sebe ili smo dali sebe, a onda smo doživjeli osudu, prigovor, klevetu. I to je jedna od stvari koja nas najviše boli.
To iskustvo doživio je i Isus. U današnjem evanđelju Isusa iz Nazareta, utjelovljenog Sina Božjeg proglašavaju đavlom, suradnikom poglavice đavolskog. Kolika je to mržnja prema Isusu morala biti!
Od kuda neprijateljstvo?
Mržnja i neprijateljstvo dolaze onda kada se čovjek osjeća ugroženo. Kada misli da mu drugi želi nešto oduzeti. Ali ako strepim nad time što imam, imam li to uopće? Strah od gubitka uvijek govori da ustvari nemam to što mislim da imam.
Oko čega najviše strepimo? Za što se najviše bojimo? Zdravlje, djeca, dom, prijatelji, financije, posao, brak, budućnost… Sve nabrojeno možda i imamo u ovom trenutku, ali možemo ostati bez svega u nekoliko sekundi. I toga smo svjesni. Zato se i bojimo, jer sve to možemo i ne-imati.
Iako sam sada zdrav, mogu li reći da ja sigurno i trajno IMAM zdravlje? Ako ti je sada u braku dobro, možeš li reći da sigurno i trajno IMAŠ dobar brak? Ako si ponosan na svoju kuću ili stan, možeš li reći da sigurno IMAŠ doma? Dovoljan je jedan potres, i više nemaš ništa.
Zanimljivo je kako mi neprijatelje proglašavamo opsjednutima, samim đavlima. Npr. muž ili dijete ti zapadnu u loše društvo, pa kažeš: To su sotone! Neka žena ti se mota oko muža, pa kažeš za nju da je Sotona.
Može li netko tko u svome srcu ima mir, radost i blagoslov, drugoga proglasiti sotonom? Ili možda taj koji u drugome gleda đavla, već na neki način tog đavla ima u sebi?
Vjerski vođe imaju monopol nad vjerom, oni gospodare vjerom, žele svoj monopol, svoju šapu, staviti i na Boga i koristiti ga za svoje interese, kako ekonomske, tako i političke.
Isus svojim djelovanjem jasno daje do znanja da se Boga ne može iskoristiti, da se Bogom ne može upravljati i gospodariti. Gledajući Isusa, vjerski vođe vide da nemaju ono što su svim silama htjeli vjerovati da imaju: monopol nad Bogom. I vjeru su nastojali prisvojiti za sebe.
Vjerski vođe boje se izgubiti ono što nemaju, a to je pravo na manipuliranje Boga i vjere, i zato Isusa proglašavaju neprijateljem i đavlom. A Isus ne oduzima, On daje, i više nego što mi možemo tražiti.
Isus nema neprijatelje
Isus nema neprijatelja. Nema ih jer nije ugrožen. Nitko mu ništa ne može oduzeti, pa niti život. On sam život daruje. Isus nije opterećen drugima, nisu mu konkurencija. Sve što Isus ima je njegovo do te mjere da mu se ne može oduzeti. Nije ugrožen, ne boji se ljudi i zato nema neprijatelja.
Ako netko osjeća da ima neprijatelje u životu, možda to znači da je ugrožen, da se boji izgubiti ono što ustvari nema.
Klan koji želi gospodariti Isusom
Vraćamo se na Isusovu obitelj. Članovi njegove obitelji čuju da Isus zauzima ulogu učitelja, čuju da se sukobljava s vjerskim poglavarima. Takva sramota ne treba im u životu i dolaze ga obuzdati.
Inače, ovo evanđelje bilo je posebno neugodno za kršćane prvih stoljeća, pa u nekim kodeksima se niti ne spominje. Što je bilo toliko neugodno? Pa činjenica da je tamo bila i Marija! Je li moguće da je i ona došla obuzdati ga? Je li moguće da niti ona nije razumjela Isusa? To su bila pitanja koja su mučila kršćane prvih stoljeća.
Zamislite na trenutak da na primjer vaš muž, sin ili unuk ode u neku sektu i krene na trgu bana Jelačića propovijedati. Pa da vas ljudi u dućanu, na pošti ili dok čekate na red u ljekarni ispituju što mu je došlo, je li istina što se priča po selu da vam je sin u sekti i da propovijeda na Trgu i da govori protiv Crkve i pape? Kako biste se vi osjećali?
Delegacija rodbine dolazi i traže Isusa da izađe, oni ne ulaze k njemu. Ako bi ušli mogli bi vidjeti da je Isus stvarno učitelj kojeg ljudi uvažavaju. Oni radije žele pamtiti Isusa kao bratića, kao rođaka, susjeda, ili stolara, jer nad svojim rođakom oni kao klan imaju vlast, ali tu vlast nemaju nad učiteljem kojega narod uvažava.
Isus zauzima stav. Taj stav jedne isključuje, a druge uključuje. Isus nadilazi krvnu rodbinsku vezu i poziva sve ljude da postanu njegova obitelj. Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka. Ali ne i otac, jer Otac je samo jedan.
Što ćemo s Marijom? Ovaj trenutak je jako važan! Od ovog trenutka Marija, Isusova majka, postaje Isusova učenica.
I dok je izgubio dio svoje obitelji koja je, poput vjerskih vođa, htjela gospodariti s Isusom, ipak puno više rodbine je stekao. Rodbine koja nije u krvnoj vezi, već u duhovnoj i takva duhovna rodbina počinje se ponašati puno bolje i kvalitetnije nego se ponašaju ljudi u obitelji. Do te mjere se poštuju i vole, da i drugi žele ući u njihovu zajednicu.
Gospodine, daj mi milost da ne tražim neprijatelje u svojem životu! Daj mi milost da se ne brinem hoće li mi tko oduzeti ugled, posao, prijatelje, materijalne stvari, slobodu. Ako imam Tebe, onda se ne trebam bojati da ću nešto izgubiti. Daj mi, Gospodine, da budem Tvoja obitelj i da prihvaćam i cijenim ostale članove naše velike obitelji koja se zove Crkva. Amen.