Kakav je to Bog koji dopušta zlo?
U jednoj župi u kojoj sam bio na službi, bio je jedan čovjek. Iako je tomu prošlo skoro deset godina, živo mi je pred očima. Bio je redovit na misi. Uvijek obučen u crno. Njegov izraz lica ne ću zaboraviti. Na njegovom licu bila je vidljiva muka, tjeskoba, bol, ljutnja. Nakon nekog vremena upoznali smo se i razgovarali. Tom prilikom rekao mi je da mu je sin poginuo u automobilskoj nesreći na strašan način. I to se dogodilo na svetkovinu Presvetog Trojstva. Taj čovjek jednostavno nije se mogao pomiriti s Bogom i pitao me je kakav je to Bog koji je dopustio da njegov sin umre na tako strašan način. Nisam ništa odgovorio, samo sam pokušavao zamisliti kako bi meni bilo da imam dijete i da strada na takav način.
Nakon dosta godina, u jednoj drugoj župi, došao mi je jedan otac radi organiziranja sprovoda za njegovog sina koji je nesretno stradao, mislim da nije imao niti dvadeset godina. Kada smo ispunili svu dokumentaciju, pogledao me je i pitao me kako se može vjerovati u Boga koji dopušta ovako nešto. Nisam ništa odgovorio jer mislim da on nije niti očekivao odgovor, možda je jednostavno imao potrebu okriviti nekoga, a budući da se radilo o nesretnom slučaju, čini se da se moglo okriviti samo Boga.
Dvije skupine
Da bismo uopće govorili o Presvetom Trojstvu, trebamo napraviti uvod, a on glasi: postoje dvije skupine onih koji sebe doživljavaju vjernicima.
Jednu skupinu čine religiozno tradicionalni ljudi, a drugu skupinu čine iskreni vjernici.
Među religiozno tradicionalnim ljudima imamo dvije skupine, oni koji su redoviti u crkvi i oni koji to nisu. Religiozno tradicionalni ljudi drže za sebe da su vjernici i oni, biram termine, oni „pohađaju“, oni „obavljaju“, oni „hodaju“, oni „poštuju“, oni „drže“ običaje. Možda nisu redoviti u crkvi, ali oni će redovito doći blagosloviti hranu na Uskrs. Možda nisu redoviti u crkvi, ali primit će župnika na blagoslov obitelji, i ljutit će se ako im pop dođe na pravoslavni Božić, jer oni jako na to paze. Možda nisu redoviti u crkvi, ali od prve Pričesti, krizme i vjenčanja napravit će šou samo takav i vrlo će paziti oko detalja koji ustvari nemaju veze s vjerom.
Religiozno tradicionalni ljudi, možda su čak spremni zaratiti i s komunistima, ali redovito psuju Boga, Majku Božju i svete.
I ono što je najvažniji, religiozno tradicionalni ljudi u vjeri NE pronalaze mir, radost i blagoslov, zato jer oni svoju vjeru NE ŽIVE, oni samo ispunjavaju ili obavljaju propise.
Možda čak i idu u crkvu, ali baš zato jer ne žive svoju vjeru, oni su ustvari najgora reklama iskrenim vjernicima. Religiozno tradicionalni ljudi hvale sa kako poznaju velečasnog Zlatka Sudca ili don Damira Stojića, ali zato su nepodnošljivi u obitelji, na radnom mjestu ili u susjedstvu…
Kada nastane problem, kada se dogodi neka tragedija, religiozno tradicionalni ljudi redovito traže krivca, i uvijek je taj krivac na kraju Bog koji je prema njima nepravedan, zao, a oni su toliko toga obavljali kako bi i samog Boga dobili na svoju stranu.
Za razliku od religiozno tradicionalnih ljudi, iskreni vjernici imaju iskustvo vjere. Oni to možda ne mogu objasniti riječima, ali osjećaju. Osjećaju taj duboki mir, to duboko povjerenje da je Bog tu i da brine o njima, ali ne samo da brine, oni osjećaju da ih Bog voli, pa zato oni vole sebe na pravi način i vole druge ljude. Ako baš ne mogu sve voljeti, onda barem poštuju druge ljude.
Sve ovo što sam opisao, nisam naveo da bih moralizirao ili iznosio moralni sud o nekome ili vagao/mjerio nečiju vjeru. Samo sam pokušao iznijeti činjenice.
Možda se netko pita kakve sve ovo veze ima s Presvetim Trojstvom?
Može li se svima govoriti o Trojstvu?
Pitam se ima li smisla uopće religiozno tradicionalnim ljudima govoriti o Presvetome Trojstvu? Ima li uopće smisla takvima govoriti o vjerskim istinama? Oni sve jako dobro znaju, ustvari znaju bolje i od pape, iako je zadnje što ih je okrznulo od vjeronauka bila priprava za krizmu.
Drugo pitanje, ima li smisla govoriti o Presvetom Trojstvu nekome tko ne želi uspostaviti prisni, intiman i prijateljski odnos sa svojima Bogom? Ima li smisla govoriti nekome o Presvetom Trojstvu, kome je šunka za Uskrs i borek za Božić najveći doseg vjere i koji se o vjeri informira iz dnevnog tiska?
Jedan a Tri
Iskren vjernik, koji se trudi ŽIVJETI vjeru, možda ne zna objasniti riječima kako je moguće da je naš Bog jedan, a opet bogatstvo odnosa u sebi, ali iskren vjernik ipak osjeća da ne može postojati više bogova jer tada ne bismo znali koji je „najvažniji“ ili „glavni“. Iskreni vjernika zna da ne može postojati više bogova, kao što ne može postojati više istina, jer istina je samo jedna, a sve drugo je relativiziranje, umanjivanje jedine istine.
Ipak, iskreni vjernik osjeća da ako je Bog ljubav, onda Bog ne može biti samac, usamljenik, jer ljubav pretpostavlja još nekoga, ljubav se mora primati i davati. Zato iskreni vjernik kad razmišlja o Presvetom Trojstvu ima sliku obitelji. Obitelj je jedna, iako je u njoj više osoba. Utjelovljena ljubav roditelja, trebala bi biti vidljiva po njihovoj djeci. Tako je i međusobna ljubav Oca i Sina, upravo Duh Sveti.
I vraćam se na početak. Tako bih volio da očevi koje sam spomenu na početku propovjedi, jednog dana duboko u svojem srcu osjete odgovor na pitanje koje su mi postavili. Kakav je to Bog koji je dopustio da njihovi sinovi poginu? To je Bog koji je dao svoga Sina i dopustio nam da ga ubijemo na najstrašniji način kako bi nas spasio.
Biti iskren vjernik ne znači biti cijepljen od problema, od patnje, kriza i životnih brodoloma. Biti iskren vjernik možda samo znači u takvim trenucima mraka, tuge i bespomoćnosti NE kriviti Boga, već ga moliti da nam da snage da po križu i patnji dođemo bliže njemu i postanemo bolji ljudi i bolji vjernici.
I zato molimo danas blagoslov našeg Trojedinog Boga, da i mi osjetimo to bogatstvo božanske ljubavi u sebi, koja izvire iz Trojstva, i da tu ljubav živimo i dijelimo s drugima. Amen.