“Vinograd traži slugu a ne gospodara”
Pred nama je prispodoba o trsu. Prispodoba koju smo već puno puta slušali. Isus sebe naziva trsom, Boga Oca naziva vinogradarom.
Budući da mi živimo u kraju koji ima puno vinograda lakše možemo razumjeti ovu prispodobu. Baš prošloga tjedna članovi naše udruge vinara imali su ocjenjivanje vina. To nas raduje, jer uz vinogradarstvo u našem kraju sve se više vrednuje i podrumarstvo, pa se zbog toga polako nestaje i ona predrasuda o “zagorskom kiselišu”.
Svaki vinogradar doslovno na svojoj koži može osjetiti onu izreku da vinograd traži slugu, a ne gospodara. Ta izreka je jako važna za današnje evanđelje. Vinograd traži slugu, a ne gospodara.
Nebeski Otac koji nama služi
Isus u današnjem evanđelju kao vinogradara predstavlja nebeskog Oca. Ako smo mi Božji vinograd, onda je nebeski Otac taj koji vodi brigu o nama.
Pravi vinogradar dobro pazi kada će početi s rezidbom vinograd, kada će ga povezati, redovito kositi, paziti da se ne pojavi neka bolest na lozi, te kada treba zaštititi vinograd.
Znam da će zvučati čudno, ali moram to reći, nebeski Otac je naš sluga, u smislu da se poput dobrog vinogradara brine za nas i da mu je do nas stalo.
Da bismo bili Božji vinograd postoji jedan uvjet, a to je da smo na trsu koji je Krist.
Isus u današnjem evanđelju spominje lozu koje je na njemu i donosi plod, ali spominje i lozu koja je na njemu a ne donosi rod, te spominje lozu koja nije na njemu i koja se baca.
Dobar plod
Koja je to loza koje je na Isus, a ne donosi rod? To su svi oni koji sebe smatraju vjernicima, koji ponekad zalutaju čak i na misu, možda se i svakih pet do deset godina ispovjede. To su i svi oni koji su redoviti na misama, ali su nesretni sa svojim životom. Jednom riječju, to su oni vjernici koji ne dopuštaju nebeskom Ocu da ih očisti, to su svi oni do kojih ne dopire Isusova riječ koja ima snagu mijenjati ljudski život.
Kako je teško gledati vjernike koji dolaze na misu i mole se, ali se bore s Bogom, nezadovoljni su životom i svojim bližnjima i pod svaku cijenu žele promijeniti svoje bližnje i cijeli svijet, ali ne dopuštaju Bogu da im pomogne promijeniti sebe.
Jesam li na pravom putu? Kako ću znati? Jednostavno, Isus kaže: Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Osjećam li taj rod u svojem životu, osjećam li plodove svoje vjere? Osjećaju li ih moji bližnji?
Kako bismo mogli definirati dobre plodove i povezanost s Isusom? To je onaj temeljni osjećaj zadovoljstva i mira, to je onaj osjećaj da ne žalim za ničim, to je osjećaj ispunjenog života, osjećaj Božje blizine i Božjeg blagoslova bez obzira na poteškoće i probleme.
Što kada nema ploda?
No, tu su i oni koji ne žele ostati na Kristovom trsu. To su oni koji za Boga ne mare. Takve ljude ne ćemo osuđivati. Među njima sigurno ima dobrih ljudi. Među njima sigurno ima ljudi koji ustvari Boga traže na neki svoj način i molimo za njih da u skladu sa svojom savjesti Boga nađu na kraju svojeg životnog puta.
Na žalost postoje i oni koji već sada i ovdje žive u ognju, i već sada gore u vatri mržnje, ljubomore, zavisti, sukoba, ovisnosti.
Nema ništa gore nego vidjeti praznog i nesretnog čovjeka, zločestog čovjeka od koga svi bježe, a od takvi obično prva bježe njihova djeca. Za njih trebamo biti zabrinuti, već sada, a osobito nakon ovog života. Oni jadni već sada žive u paklu nesreće, mržnje, nezadovoljstva, praznine i sukoba.
Nisam od onih koji plaše ljude paklom, i da budem iskren, niti sam ne znam koji bi mi pakao bio gori, ovaj na zemlji koji se sastoji od nesretnog i praznog života, ili onaj konačni koji se sastoji od vječne odvojenosti od Boga?
Vjernik koji živi svoju povezanost s Bogom, vjernik koji je na Kristovom trsu, za pakao ne bi trebao brinuti, ali možda bismo se trebali brinuti za one koji su daleko od Boga i za one kojima je već ovaj život pakao na zemlji.
Za njih molimo i pokušavamo im pokazati našim životom kako je lijepo biti povezan s Bogom, kako je lijepo biti vinograd kojem služi sâm nebeski Otac. Amen.