Molim za ono što mi treba…
Crkva katolička, po svem svijetu raspršena, danas je jedno srce i jedna duša u jednoj molitvenoj nakani, a to je molitva za svećenička i redovnička zvanja.
Boga molimo za ono što nam treba. Itekako znamo gorljivo Boga moliti za ono što nam je potrebno. Ako ne molim za mojeg župnika, ako ne molim za svećenička zvanja, onda mi to vjerojatno niti ne treba u životu.
No, smijemo se pitati danas treba li svijet svećenike? Trebaju li vjernici svećenike? Kakva korist od svećenika danas?
Pitanje je postavljeno po kriterijima svijet u kojem živimo i koji sve promatra kroz korist. Glavno pitanje koje svijet postavlja glasi: Kakvu korist ja imam od toga?
Kada trebamo svećenika?
Razmišljao sam ovih dana treba li svijet svećenike? Kaže jedan svećenik manje-više ovako: Moji župljani ne trebaju ni papu, ni biskupa, a mene ponekad.
Razmišljao sam da možda postoje ljudi koji sebe nazivaju vjernicima, ali u crkvu i na sakramente ne idu. Djeca su im već porasla, kako se u narodu ružno kaže obavili su krizmu. Svi su živi i zdravi, sprovoda im ne treba. Kad pop ide oko Božića na blagoslov obitelji oni su na zimovanju, ali redovito ostave ključ od kuće susjedi, da im pop poškropi kuću. Treba li takvima svećenik? I nakon gotovo dvije godine još ima toliko župljana koje nisam susreo niti upoznao. Znam da kada me budu trebali, onda ćemo se upoznati, sada im ne trebam.
Mislim da svećenički poziv, kao i kršćanski život, ne bismo trebali gledati u smislu trebanja ili koristi. Zamislite jednu zatvorenu karmelićanku ili klarisu ili jednog kartuzijanca ili trapista, koji kada su jednom ušli u samostan, iz njega više ne izlaze. Oni su stvarno mrtvi za svijet. Treba li ovaj svijet njihovu tišinu, njihovu molitvu, njihovo odricanje? Ovaj svijet niti ne zna za njih da oni uopće postoje. A ja baš mislim da zahvaljujući takvim ljudima, kao i onim dobricama koji žive među nama, da baš zbog njih ovaj svijet još nije propao!
Vjernici najčešće trebaju svećenika za sakramente. Manje za svetu misu i ispovijed, a više za sprovode, te za one sakramente koji uključuju slavlje, tu mislim na krštenje, prvu Pričest, krizmu i vjenčanje. I kada trebaju svećenika, jao njemu ako ga odmah nisu našli u župnom uredu, nasmijanog kao da je samo njih čekao.
Bude mi teško kada krstim dijete i više nikada ne vidim tu obitelj na misi. Bude mi teško kada vjenčam zaručnike, pa ih opet vidim na krštenju djeteta, pa ih više ne vidim. Bude mi žao kada vidim koliko se trudimo svake godine oko prvopričesnika i krizmanika, a nakon sakramenta više ih nema.
Zašto ti sve to govorim? Jesi li se pitao što sa svećenikom kada ga ne trebamo? Već godinu dana pastoralne aktivnosti u našim župama, kao i ostale aktivnosti, svedene su na minimum. No, bez obzira na COVID, pitam se čemu služi svećenik kada ga vjernici ne trebaju? Što ako prođu dani da svećenika nitko ne treba? Je li on tada manje svećenik? Što bi trebao raditi svećenik kada ga nitko ne treba?
S druge strane zanimljivo je primijetiti, osobito u manjim sredinama, kako je ljudima stalo da imaju župnika. Čak i onima koji u crkvu ne idu. Važno je da imamo školu, poštu, dom zdravlja, apoteku i popa.
A što ja činim?
Danas imati župnika postaje luksuz, osobito na manjim župama, jer je svećenika sve manje. I kada se ljudima lijepo kaže da su premala župa da bi im se dao župnik, onda se naljute. Ako sudjelujem u takvim raspravama, znam samo komentirati: Vi želite župnika, to je lijepo, a koliko je vaša župa dala svećenika? I onda nastane tajac.
Čini se kao nešto najnormalnije da imamo župnika, i da k tome imamo dobrog župnika, ali da to nas ništa ne košta. Mi za to ne trebamo niti prstom maknuti, to se podrazumijeva.
Kako bi bilo lijepo kad bi u našim župama bile zajednice vjernika kojima bi jedina zadaća bila molitva za svećenička zvanja! Kako bi bili lijepo kada bi se župljani organizirali i zajedno sa župnikom pomogli jednom siromašnom bogoslovu da postane svećenik.
Svakakvi svećenici
Dobro znaš, kao i ja, da ima svakakvih svećenika. Možda sam idealist, ali želim vjerovati da smo svi krenuli u sjemenište s dobrim nakanama, puni ideala. Možda je netko krenuo u sjemenište nadajući se lagodnom životu bez puno napora, kako se znalo prije reći crna halja, bijeli kruh. Takvi redovito ne budu sretni u svećeničkom pozivu, a niti druge ne usreće.
No, što se dogodilo ako smo svi krenuli s dobrim nakanama, a postali smo svakakvi. Zamislite, na primjer, mladog svećenika koji po prvi puta dobiva župu. Toliko se veseli, ima tolike planove, sve što je učio, sve što je vidio da se radi na drugim župama, on će sada to sve sâm moći provesti u djelo. I tada se dogodi život. Kaže se u narodu: po popu vjera gore, po popu vjera dolje. Što ako mladi svećenik dođe na župu nakon svećenika koji je župu na sve moguće načine zapustio. On bi toliko toga htio, ali narod ne pokazuje ama baš nikakav interes.
Ili što ako svećenik dođe na župu u kojoj postoje interesne skupine ili lobiji koji žele upravljati i župom i župnikom, ako im se župnik odupre ne će biti dobro za njega.
Ili što ako svećenika stvarno ni krivog ni dužnog optuže za nešto što nije napravio?
Zašto i među svećenicima ima onih koji imaju ozbiljnih problema s alkoholom? Alkoholičari su često vrlo osjećajni ljudi koji se ne znaju nositi sa životnim problemima. Kad vidiš da godine prolaze, a ideali da se ne ostvaruju, kada primaš udarac za udarcem, a k tome tu je još i samoća, onda nije niti čudo da se pokuša utopiti životni neuspjeh u alkoholu.
I da se ne lažemo, nije nas nitko prevario po pitanju celibata da bi nas trebalo žaliti. ALI, dok je čovjek mlad i dok je u sjemeništu s još stotinjak ljudi, na celibat gleda idealistički. No, kada ostaneš sam i dođeš u neke godine celibat dobiva jednu drugu dimenziju. I zanimljivo je da nas nitko nije pripremao ili odgajao niti za celibat, niti za samoću. Zato i nije čudo da se ljudi izgube.
Rad na sebi
Žalosno je vidjeti svakog čovjeka koji se ne razvija, koji ne raste. Posebno je žalosno ako svećenik ne radi na sebi. Raditi na sebi znači boriti se s kušnjama, ne predati se i pokušati biti dobar, prema sebi i prema drugima.
Da pokušam odgovoriti na pitanje što sa svećenikom kada ga ne trebamo? Ne znam za druge, no volio bih živjeti ovaj život kao svećenik, i kad me trebaju i kad me ne trebaju, mirno i zadovoljno. Želio bih biti tiha prisutnost, nenametljiv, a opet onaj koji sve prati, ne da bi prozivao, moralizirao ili pametovao, već da bih molio za one koji su daleko od crkve, za one kojima je teško, za one koji niti sami sebi ne žele priznati da im treba pomoć.
Htio bih biti takav župnik, da župljani tek kada odem primijete da im nešto, da im netko nedostaje. Netko tko se nije isticao, niti se reklamirao, niti tražio pažnju, niti izigravao žrtvu, već netko tko je širio mir i radost svojom pojavom, netko tko je molio za svoj narod, a osobito za one koji u crkvu nisu išli, niti su za Boga marili.
Mislim da ovaj svijet treba dobrih svećenika i svatko od nas po tom pitanju dužan je nešto učiniti. Amen.