Grci i čas
Na prvi pogled može nam biti neobično današnje evanđelje. Dolaze neki stranci koji žele vidjeti Isus, a Isus kao da pada u depresiju, govori o času, u smrti o mržnji prema svijetu. Što se događa?
Dvije stvari želim istaknuti iz današnjeg evanđelja. Susret sa strancima i govor o mržnji prema svijetu.
Dolaze Grci. Tko su ti Grci? Oni su prozeliti. Što to znači? Tu su ljudi koji nisu židovske vjere, ali jako simpatiziraju židovsku vjeru i razmišljaju o tome da prihvate židovstvo. Ako se odluče na židovstvo, moraju se obrezati i prihvatiti židovski Zakon.
Zašto dolaze ovi Grci Andriji i Filipu. Šimun Petar, Andrija i Filip su iz mjesta Betsaide koje se nalazi u blizini Galilejskog jezera. To mjesto bilo je pod utjecajem poganske kulture. Po čemu to znamo? Po tome što ova dvojica apostola imaju grčka imena. Izgleda da su im roditelji bili jako moderni, kada su im dali strana imena. Zato Grci kada žele doći Isusu traže, reći ćemo, nekoga svog, a Andrija i Filip imaju grčka imena.
Kada Isus čuje da ga traže pogani, da ga traže stranci, da se o njemu čuje na daleko, postaje svjestan da dolazi njegov čas. Ivan to zove čas, a podrazumijeva Isusov pashalni misteriji, drugim riječima: muku, smrt i uskrsnuće.
Isusa preplavljuju vrlo intenzivni osjećaji. Osjećaj povezanosti s Ocem, osjećaj svjesnosti poslanja i vjernost Ocu, osjećaj ljubavi za čovjeka, te osjećaji neprestanog odbacivanja od drugih.
U Isusu se izmjenjuju osjećaji ljubavi za čovjeka i osjećaji kojima ljudi njega odbacuju, najčešće zbog pitanja moći, politike, profita, ugleda. Naime, Isus je poljuljao vrlo ugodan život vjerskih vođa židovskog naroda, te je narušio njihov način prakticiranja vjere.
Svjestan svega toga, proživljavajući sve te osjećaje koji se u njemu miješaju, duboko potresen zbog svega što će se dogoditi, Isus izgovara prispodobu o pšeničnom zrnu.
Sjeme i smrt
Isus govori nešto što je i nama svima jasno. Sve bilje ima sjeme. Sjeme kada se posadi u zemlju rađa novu biljku. Od povrća, do drveća. Za sjetvu Isus koristi izraz umiranje. Sjeme treba početi trunuti da bi nastavilo živjeti. Sjeme ne nestaje. Sjeme se mijenja. Biljka po svojem sjemenu živi, stalno.
Mi se smrti bojimo jer kad čovjeka posijemo u zemlju, nakon što mu tijelo umre, vidimo da se ništa novo ne rađa. Mi se bojimo smrti jer ništa ne znamo o onome što se događa nakon smrti. Ono što nas najviše plaši je da nakon smrti nema ničega i da ćemo nestati, da ćemo prestati postojati. Zato o smrti ne volimo razmišljati i pravimo se da smrti nema. No, teško se praviti da je nema jer svakodnevno čujemo da ljudi, nama poznati ili nepoznati, umiru. U toj možda i najvećoj kušnji naše vjere pozvani smo moliti Gospodina da nam umnoži vjeru u uskrsnuće!
Kada bismo češće razmišljali o smrti shvatili bismo što je u životu važno, a što nevažno.
Isus je svega svjestan. Zna da ide u smrt. Zna da ga čeka okrutna smrt. Zna da će ga mučiti. I zato kaže: Duša mi je sada potresena i što da kažem?
Upravo dok se bori s tim strašnim osjećajima Isus govori prispodobu o sjemenu i kaže: Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Što to znači?
Ljubi, a gubi?
Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. O kome Isus govori? Tko je taj koji ljubi, pa gubi? To je onaj tko misli samo na sebe. To je onaj koji želi sam sebe spasiti. To je onaj koji govori Ja tebe trebam da budem sretan! To je onaj koji misli da je sreća oko njega i da će biti sretan ako tu sreću nekako ugrabi. Misli da je sreća uspjeh, moć, ugled, stan, auto, kuća, druženje s „važnim“ ljudima. I što više tako živi, tražeći sreću u ljudima i stvarima, tražeći sreću izvan sebe, to je čovjek nesretniji i prazniji.
“Mrzi” ili nešto drugo
A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. O kome sad govori? Moramo znati da semitski jezici imaju logiku koja je drugačija od našeg. Semitski jezici ne poznaju komparaciju pridjeva. Zato često semitski jezik preveden doslovno na naš jezik zvuči jako grubo, hladno, okrutno.
Budući da njihov jezik ne poznaje komparaciju pridjeva, kako bismo trebali prevesti pojam mržnje prema životu? Čini se da bi najbolji prijevod bio darivanje života. Znači, s(p)retniji prijevod bi glasio: Tko daruje svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.
Ali evo nam opet problema! Nas nitko nije naučio što znači evanđeoski darovati život!?
Nas su učili da dajemo kako bismo dobili. To je uvjetovano davanje. Dajem ti da mi vratiš.
Žrtvujem se za djecu da bi se oni u mojoj starosti brinuli za mene. Dajem poklon liječniku da me primi preko reda…
To uvjetovano davanje ima jednu veliku opasnost. Kada nam nije uzvraćeno, ljutimo se, padamo u depresiju, osuđujemo onoga kojem smo nešto darovali, a on nam nije uzvratio.
Isus nas poziva da živimo život dragovoljno darujući, ne uvjetovano! Što to znači? To znači da ako ja, na primjer, našim kandidatima za prvu Pričest danas poslije mise podijelim čokolade, da jedino što za uzvrat želim je njihovo veselje. Ne tražim zahvalnost, na tražim da me hvale. Dragi su mi, dolaze redovito na misu i vjeronauk, lijepo se družimo. Njihova sreća najveća mi je nagrada. Drugo mi ne treba.
Dragovoljno darovati, a da ne traži ništa za uzvrat, može samo netko tko je našao sreću u sebi. Netko tko je shvatio da sreća ne dolazi izvana. Takvi ljudi su ovom svijetu jako opasni jer ih se ne može potkupiti, barem ne materijalnim stvarima.
Tko dragovoljno daje, ne očekujući ništa za uzvrat, već sada živi život vječni. Amen.