Propovijed na 1. nedjelju korizme B

S nama u kušnjama

Slavimo prvu korizmenu nedjelju. Svake godine prve korizmene nedjelje slušamo izvještaje evanđelista o Isusovoj kušnji u pustinji. Markov izvještaj je najkraći, samo jedna rečenica.

Za nas je važna poruka koju nam Marko prenosi, a ona glasi: Sin Božji koji je utjelovljenjem postao čovjek, htio nam je biti u svemu jednak, osim u zločestoći, pa je htio proživjeti i kušnje samog Božjeg neprijatelja. To je učinio kako mu mi ne bismo mogli prigovarati da On ne zna kako je nama kada doživljavamo razna iskušenja.

Pokušajmo, na početku korizme, razmišljati upravo o kušnjama. Kušnje bismo možda mogli usporediti s izazovima ili s krizama.

Na sve što se oko nas događa možemo imati pozitivan ili negativan pogled.

Na kušnju mogu gledati negativno, bojati se kušnje jer ona govori o mojoj slabosti i mogućem padu, pa onda i o osjećaju stida, kao i o osjećaju bespomoćnosti.

Na kušnju ili krizu mogu gledati i pozitivno kao na izazov koji pomaže moj rast u ljudskosti i u vjeri.

Važno je naglasiti kada kušnja ili kriza dolazi. Vjerujem da kriza dolazi onda kada zaboravimo na Boga. Ustvari, vjerujem da Bog jedini ima pravo staviti me na kušnju da vidi koliko mi je do Boga stalo.

Veličina ili jačina ili intenzitet krize bit će proporcionalan s mojom udaljenosti od Boga. Što sam dalje od Boga, to će i kriza biti veća.

Naš način života utječe i na naše proživljavanje krize. Što je moj duhovni imunitet jači, moći ću se uspješnije nositi s virusom krize.

Tjelesni i duhovni imunitet

Što je moj način života uredniji, lakše ću se nositi s krizom. Ako se redovito molim, ako idem na svetu misu i ispovijed, ako se trudim živjeti svoju vjeru, već sam krizu jednim dijelom pobijedio.

Ako se trudim ići na vrijeme spavati, ako pazim što i koliko jedem i koliko se krećem, ako izbjegavam stres, to sve znači da mi je duhovni imunitet na dobroj razini i da sam spreman za borbu s virusom krize.

Neki ljudi znaju reći da se boje tražiti sreću u životu, jer onda obično dođe kriza. Istina. To se zna dogoditi ako sreću tražimo bez Boga. Zbog straha od krize kao da se odričemo tražiti sreću u životu.

Ako smo razočarani, ljuti, umorni i gladni, nezadovoljni i pod stresom, sve su te situacije plodno tlo za krizu. U takvim situacijama kušnje i dolaze, i ako nismo spremni za krizu, prvi val će nas jednostavno potopiti.

Dakle, za borbu protiv napasti, ili kušnje, ili krize, treba osigurati duhovni imunitet.

Nezaslužena kušnja?

Netko bi mogao reći da nije zaslužio kušnju ili križ jer je dobar vjernik i da nikada svojim životom nije nikome učinio ništa loše i da je u skladu s tim Bog zločest i nepravedan jer on ili ona mora trpjeti kušnju ili nositi križ ili proći kroz krizu, a osjeća da to nije zaslužio.

Takve riječi pokazuju da je kušnja bila opravdana! Netko tko se buni protiv Boga u trenucima kušnje pokazuje kakav je vjernik ili kako ustvari malo pouzdanja u Boga ima.

Upravo moja pobuna protiv Boga govori da mi je Bog dobar samo kada u mojem životu sve ide onako kako sam ja isplanirao. Kada dođe kušnja, napast ili križ, mnogi se od Boga okreću i tako pokazuju da im nikada nije bilo iskreno stalo do Boga, već su ga koristili kao neko osiguranje, onako za svaki slučaj.

Pobuna protiv Boga govori da nismo spremni vjerovati u Božju ljubav koja nas nosi u životu.

Napasti ili kušnje dolaze tamo gdje smo najslabiji. Netko je slab na novac, netko na alkohol, netko na kocku, netko na području seksualnosti, netko na psovku, netko je osjetljiv na lijepu sliku o sebi, odnosno na svoj ego. Napasti jurišaju na naše slabosti.

Skrivanje ili priznanje

Često padnemo. Kada padnemo osjećamo stid ili sram. Osjećamo se bespomoćno, osobito ako uvijek padamo na istim stvarima. Naše padove često skrivamo sami od sebe i od Boga.

Pokušavamo sami sebe uvjeriti da naš pad nije ništa važno, pokušavamo uspavati svoju savjest, varamo sami sebe, guramo pod tepih svoju zločestoću i pravimo se da ona ne postoji. Skrivao naše padove od sebe, od Boga i od bližnjih. I to je upravo najveća pogrješka! To skrivanje!

U psalmu 32., redak 5 čitamo: Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah. Rekoh: „Priznat ću Gospodinu prijestup svoj“, i ti si mi krivnju grijeha oprostio.

Kušnja, napast, pad u grijeh su tu da zavapimo Bogu da ga trebamo, a mi se najčešće tada od Boga odvratimo. Sakrijemo. I zato se vrtimo u krug. Pravimo se jedni pred drugima da smo nešto, a može se dogoditi da smo samo lijepa fasada koja skriva vrlo oronulu i zapuštenu unutrašnjost.

Korizma je vrijeme oživljavanja, vrijeme vraćanja k Bogu.

Pokušajte idući puta kada budete u napasti, kada padnete u grijeh, pokušajte reći Bogu: Bože udaljio sam se od tebe, po ovim napastima i po mojem padu pokazuješ mi da ne mogu bez tebe i da sam se od tebe udaljio. Bože, oprosti mi, želim ti se vratiti!

Hvala ti, Bože, na svim mojim napastima, na svim kušnjama, na svim padovima! Po njima sam shvatio da se udaljujem od Tebe i da bez Tebe ne mogu. Po njima znam kako se drugi osjećaju kada su u takvim situacijama i zato ih ne mogu osuđivati, već mogu samo s njima suosjećati jer sam i sam to prošao. Amen.