Govor. Srce. Život.
Iz evanđelja koje smo upravo pročitali izdvojio bih dvije misli o kojima ćemo zajedno razmišljati.
Prva misao glasi: Bijahu zaneseni njegovim naukom. Tâ učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.
Ako se malo potrudimo i poslušamo razne govore, od političkih, vjerskih, ekonomskih… možemo primijetiti je li govornik upoznat sa sadržajem o kojem govori ili se vidi da se muči, pa možemo zaključiti da čita nešto što nije sam napisao. To je prepoznavanje govora na sadržajnoj razini. No što je s onom životnom razinom?
Upravo o tome danas piše Marko. Isusovi slušatelji bili su zaneseni Isusovim riječima. Zašto? Piše Marko: Tâ učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.
Pismoznanci su bili ljudi koji su vrlo ozbiljno proučavali Zakon. I provodili ga. No, imali su samo jednu manu, preveliku. U cijelu priču nisu stavili srce. Nisu imali ljubavi. Nisu dopustili da ono što proučavaju, da ono što pokušavaju živjeti na van, promijeni i njih same u njihovom srcu, u dubini njihova bića. Pismoznanci su producirali ono što su naštrebali napamet.
Često se pitam nisam li i ja poput pismoznanca? Biti poput pismoznanca znači biti vjernik koji u svome srcu osuđuje, koji ogovara druge, prigovara drugima, koji vidi samo negativno, koji koluta očima kada mu drugi idu na živce, koji nema strpljenja za druge, koji nema kršćanske finoće, i ono što je najvažnije, čovjek koji ne dopušta da Bog dirne njegovo srce.
Da! I ja sam često pismoznanac. Žao mi je zbog toga, ali zahvalan sam Bogu koji mi je dao milost da to shvatim, da to vidim, da sam svjestan toga.
I zato molim: Gospodine, promijeni moje srce i daruj mi evanđeosku mudrost i dobrotu.
Život i Govor u Riječi
Za razliku od pismoznanaca, ma za razliku od svih drugih govornika u povijesti, sadašnjosti i budućnosti, Isus govori drugačije. Isus je sâm Riječ pisana velikim slovom. Isus je Smisao, Isus je Punina, Isus je Ljubav, sve pisano velikim slovima.
U susretu s Isusom čovjek koji ga sluša, bez obzira koliko ljudi bilo oko njega, osjeća da Isus govori baš njemu! Čovjek koji sluša Isusa osjeća da Isus govori baš njemu i da Isus osjeća i poznaje baš ono što u tom trenutku čovjek proživljava.
I što je najvažnije, slušajući Isusa, osjećamo da Isus, ne samo da vjeruje u to što govori, već da On to i živi! Trebamo govornike koji, uz to što vjeruju u ono što govore, da to i žive. A takvih je malo.
Čovjek ima sposobnost prepoznati onoga koji vjeruje u ono što govori. Čovjek ima sposobnost prepoznati onoga koji se trudi živjeti ono u što vjeruje.
Za razliku od Isusa koji je živio ono što je govorio, mi se možemo samo truditi. I iskreno priznati da se tako često naš govor o vjeri i naša djela razlikuju. To je drama naše vjere.
Sjećam se kada sam bio zaređen za đakona da sam izbjegavao propovijedati. Nisam se osjećao dostojan. Osjećao sam da nemam pokrića za svoje propovijedi.
Sada je ipak malo drugačija situacija. Pokriće sam stekao. Barem u pogreškama. Barem u udarcima glave o zid. I zato sada, ako ništa drugo, mogu propovijedati na temelju mojih padova i podizanja… U nadi da ću barem pred kraj života moći propovijedati u skladu s mojim životom…
Druga misao iz današnjeg evanđelja je ova: U njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. Opsjednuti u sinagogi!? Čovjek koji u srcu ima Zloga nalazi se u bogomolji, na mjestu posvećenom za molitvu i za susret s Bogom!? Kako je to moguće???
Pada mi na pamet video iz jedne poljske crkve. Naime, prije nekog vremena, poljski biskupi sastavili su izjavu o pobačaju koja se trebala čitati na kraju mise. Video prikazuje ljude koji za vrijeme čitanja izjave o pobačaju, napuštaju crkvu. Tko zna jesu li se ikada više vratili u crkvu? Radi se o ljudima koji sebe nazivaju vjernicima, ali ne podržavaju stav Crkve.
Na žalost, puno je danas ljudi koji za sebe kažu da su vjernici, ali ne dijele stavove s Katoličkom Crkvom. Mislim da nitko nema pravo postavljati u pitanje vjeru drugoga, ali isto tako mislim da bi nam trebalo biti jasno što znači biti katolik, pa da sami možemo iskreno odgovoriti jesmo li ili nismo katolici. Naime, lako je vjerovati u nekakvog boga kojega smo sami izmislili.
Zli u crkvi!?
Može li Zli biti u crkvi? Može! Kako? Preko nas. Po nama. Biti u crkvi, na misi ili doći osobno se pomoliti, a u srcu imati nemir, mržnju, svađu, netrpeljivost prema nekome, znači dovesti Zloga u crkvu. Sa sobom.
Bude mi žao, a posvuda sam to slušao, kada čujem: Župniče, ja ne idem u crkvu kada vidim tko dolazi. Bude mi žao jer ljudi koji to govore sami pokazuju da nisu razumjeli što je vjera. Sami ne razumiju da se u crkvu ne ide radi drugih ili radi svećenika, već radi sebe. I tek kada u sebi vidim kakav sam, tek kada sebe pokušam mijenjati, tada se mogu kvalitetno povezati s drugima.
No, ipak, kritiku na naš račun trebamo prihvatiti i pred Bogom pitati se: ima li u kritici istine? Ako vidim da ima istine, trebam se popraviti. Trebam druge zamoliti da mi pomognu da se popravim. Upravo u tome Crkva kao zajednica ima smisla.
Crkva nije mjesto na koje dolazim pokazati se, biti viđen ili pokazati novu odjeću koju sam kupio. Crkva treba biti zajednica koja mi pruža podršku, u duhovnom smislu, ali i u materijalnom! Crkva treba biti zajednica u kojoj se osjećam prihvaćen. Zajednica u kojoj svi znaju kako se zovem. Zajednica koja me pozna, ali ne s namjerom da okolo govori o mojim grijesima i padovima, o mojim obiteljski sramotama, već zajednica koja za mene moli i koja mi je podrška. Osobito kad mi je najteže u životu.
I za kraj, samo kratko želim istaknuti kako se Isus ponaša s čovjekom koji ima nečistog duha u sinagogi. Umukni i izađi iz njega! Po kratkom postupku. Nema tu natezanja.
Mi bismo se odmah uvrijedili, pa krenuli u dubioze: Tko ti je to rekao o meni? Znaš li ti tko sam ja? Kako te nije sram! Znam ja tko si ti! Znam ja tko ti je to rekao… I polako ali sigurno evo nas upletene u mreži zla i bespomoćno se koprcamo. I što se više koprcamo mreža zla je sve uža i Zlo nas je pobijedilo.
Ako Sin Božji, koji je toliko moćan i jak, nije ulazio u dijalog sa Zlim, možda se niti mi ne bismo trebali opterećivati ljudima koji imaju nečistoga duha. Nek’ im je Bog na pomoći! I nama. Amen.