Mjesto među grešnicima
Nakon svetkovine Bogojavljenja, koju smo proslavili prije samo nekoliko dana, evo nas već na blagdanu kojim se spominjemo Isusova krštenja. Današnjom nedjeljom završava božićno vrijeme, koje ćemo osobito pamtiti po potresu od 29. prosinca, po potresu koji je zatvorio našu župnu crkvu i kapelu na Strmcu.
Može nam se učiniti da u tjedan dana, kalendarski, preskačemo veliki dio Isusovog života. Možda ne bi bilo loše u kalendar crkve uvesti jednu nedjelju kojom bi se sjećali svete obitelji koja bježi iz svoje zemlje zbog straha za dijete Isusa. Emigranti Isus, Marija i Josip, postaju imigranti u Egiptu.
Možda bismo mogli uvesti još jednu nedjelju prije nedjelje krštenja u kojoj bi se spominjali Isusovog običnog života u Nazaretu i stavili naglasak na Isusa kao dijete, kao adolescenta, kao mladića koji uči stolarski zanat, te na odraslog muškarca koji se ne ženi i ne zasniva obitelj, što je vjerojatno bilo jako čudno u njegovoj maloj sredini u kojoj je živio.
Čemu bismo usporedili današnji blagdan? Kako da ga zamislimo? Kako govoriti o onome što je Isus napravio, kada je stao pred Ivana tražeći krštenje, na nama razumljiv način?
Ivanovo krštenje je znak obraćenja, pokajanja, novog života i novog početka. Isus nema grijeha, niti se treba obratiti. U njemu je punina života i On je sam novost života. Isus ne treba biti tamo gdje Ivan krsti. On jedini tamo ne treba ići. Ali ide. Želi biti među grešnicima. Želi biti među onima koji se žele promijeniti.
I ako bismo tu sliku htjeli zamisliti na suvremen način mogli bismo zamisliti Isus kako stoji s nama u redu za ispovijed pred našom ispovjedaonicom. Njemu ispovijed ne treba. On nema grijeha. On je oproštenje i milosrđe Božje koje je postalo tijelom, ali želi biti među nama grešnicima. Želi nas ohrabriti. Raduje se našoj ispovjedi. Hrabri nas. Ako želite, navija za nas!
Njegova blizina ispunja nas radošću i mirom. On želi biti s nama na mjestima gdje ga nikada ne bismo očekivali.
Blagdan Isusovog krštenja jasno govori da će Isus uvijek biti tamo gdje su najjadniji, najsiromašniji, zaboravljeni, povrijeđeni, iskorišteni, krivo optuženi. Isus ide tamo gdje ponekad niti mi sami ne bismo htjeli ići. To je ono što papa Franjo govori kada nas poziva da idemo na margine, na periferije. To su sva ona mjesta koja uglednici i moćnici ovog svijeta izbjegavaju. Na početku javnog djelovanja, dok stoji u redu za krštenje, Isus pokazuje gdje i s kim želi biti.
Sažetak božićnog vremena
Pokušajmo na kraju božićnog vremena napraviti kratki zaključak liturgijskog vremena koje ostavljamo iza nas.
U vremenu došašća pripremali smo se za Isusov rođendan. Vidljiv znak naše pripreme bio je sakrament svete ispovijedi, te mise zornice.
Na Božić smo divili našem Bogu koji je htio nama u svemu biti jednak, osim u našoj zločestoći, kako nikada ne bismo mogli reći: Ne znaš ti Bože kako je nama.
Promatrali smo malog Božića koji se predao u ruke Marije i Josipa. Tim više bili smo oduševljeni jer smo shvatili da se Isus predaje ljudima u ruke. Kao dijete predao se u ruke svojih roditelja, kao odrastao predao se u ruke židovskih poglavara i Poncija Pilata, kao Uskrsnuli predaje s nama u ruke za vrijeme sv. Pričesti.
Na Blagdan sv. Stjepana podsjetili smo se da i u našoj sredini postoje ljudi koji pozivaju na paljenje i rušenje naših crkvi i na ubijanje svećenika. Vjera je prava samo ako je spremna na mučeništvo. Pravi vjernik je onaj čovjek koji je spreman moliti za svoje mučitelje.
Na Blagdan Svete Obitelji pokušali smo priznati sami sebi da su naše obitelji ranjene i da je najbolji način ozdravljenja moje obitelji, upravo moja promjena na bolje, a ne moja želja da se svi drugi oko mene mijenjanju.
Druge nedjelje po Božiću pitali smo zašto svijet ne želi prepoznati Boga? Zašto i dalje vrijedi Ivanova rečenica: K svojima dođe i njegovi ga ne primiše? Kada bismo poslušali Boga, kada bismo dopustili Bogu da nam otkrije kako biti čovjek u punini, svijet bi postao raj na zemlji. Samo Stvoritelj zna kako njegovo stvorenje najbolje može postojati, ali uporno ga ne slušamo.
I evo nas na današnjem blagdanu Isusovog krštenja. Po sakramentu krštenja Bog je posvojio svakoga od nas i nudi nam svoje božansko dostojanstvo. Mi to dostojanstvo za sebe često ne želimo, ali ga niti drugima priznajemo.
Svakoj generaciji krizmanika, nakon prvog susreta i prve kateheze, zadam prvu i zadnju zadaću, koja glasi: Pitajte roditelje zašto su vas krstili bez vašeg dopuštenja, bez da su pričekali da odrastete pa da vas pitaju želite li se krstiti?
Točan odgovor mogao bi glasiti: zato što po krštenju postaješ dijete Božje, dobivaš vječni život, postaješ vjernik. Krstili smo te bez pitanja jer je nama naša vjera bitna, i niti jedan dar na zemlji na može se mjeriti s darom vječnog života i s vjerom koja nam daje mir, smisao i radost.
Dok budete danas molili prije nedjeljnog ručka, sjetite se roditelja koji su vas odnijeli na krštenje, sjetite se svojih krsnih kumova i svećenika koji vas je krstio. I pomolite se za njih. Amen.