Lav ili janje?
Nakon blagdana krštenja Gospodinova započinje Isusovo javno djelovanje. Slušali smo danas u evanđelju kako Ivan pred svojim učenicima Isusa naziva Jaganjcem Božjim. Ivan koji je prorokovao da će doći Mesija vojskovođa, osloboditelj i onaj koji će kazniti neprijatelje Izraela, naziva Isusa Jaganjcem Božjim. Ovo mora biti nadahnuto Duhom Svetim, jer da je Ivan govorio po svojoj pameti Mesiju bi nazvao lavom Božjim, a ne jaganjcem. Lava se svi boje, lav je kralj životinja. Jaganjca se nitko ne plaši.
Pokazati Isusa, ne sebe
Kada su Ivanovi učenici čuli svoga učitelja, krenuli su za Isusom. Kako je Ivan velik u svojoj malenosti! Mi obični ljudi nastojimo tražiti i pod svaku cijenu zadržati sljedbenike, ljude koji nas podržavaju, koji nas hvale, poštuju, uvažavaju, ljude koji misle isto što i mi. Teško ih je naći, a kada ih nađemo, ne puštamo ih.
Vidimo kako Ivan nije navezan na svoje učenike. Ivanova glavna zadaće je pokazati drugima Isusa. Ne vezati druge na sebe, već druge uputiti na Isusa. Kako je žalosno kada crkveni službenici umjesto Isusa vjernicima žele dati sebe.
I mi kao Isusovi učenici pozvani smo druge upućivati prema Isus. Ne navezivati ljude na sebe, već pokazati put prema Isusu. Zašto je puno lakše nuditi sebe nego Isusa? Osoba koja sam nije pronašla put prema Isusu, taj put ne može pokazati drugima.
Što tražite?
Ivanovi učenici dolaze k Isusu. Isus susreće svoje prve učenike. Mi bismo sigurno bili oduševljeni u tom trenutku. Možda bismo htjeli dodatno impresionirati ili dojmiti svoje buduće učenike, ali Isus kratko pita: Što tražite?
Isus to pitanje postavlja i svakome od nas danas?
Ako ne znam što tražim, kako ću to naći? Što tražimo? Ja tražim mir. Tražim sreću. Tražim spasenje. Sada, ne poslije smrti! Tražim osjećaj Božje blizine. Tražim dobre odnose s ljudima. Tražim Boga, jer samo ako Njega nađem, u Njemu ću naći sve što sam nabrojao.
Ivanovi učenici kažu: Učitelju, gdje stanuješ? Zašto žele vidjeti gdje stanuje? Ja već dugi niz godina o Božiću obilazim župe i imam prilike vidjeti gdje stanuju ljudi. Ove godine za vrijeme blagoslova obitelji najviše se nalazimo vani, pred kućom u kojoj stanujete. Vidjeti gdje netko stanuje, znači već puno saznati o toj osobi. Ući u nečije dvorište, ući u nečiji dom, znači već dobiti jedan dojam o osobi koja tamo stanuje. Naravno, uvijek se možemo i prevariti, ali najčešće naš dom puno govori o nama.
Kada učenici kažu da žele vidjeti gdje Isus stanuje, govore da žele ostvariti s njim jedan poseban odnos. Odnos povjerenja. Odnos ljubavi. Ne ćemo bilo koga voditi u naš dom. Pozvati nekoga u svoj dom, otvoriti nekome vrata svoga doma, znači otvoriti drugom čovjeku vrata svoga srca.
Kada smo zadnji puta rekli Isus da bismo voljeli vidjeti gdje stanuje? A opet Isus nas redovito poziva u svoj dom. To je dom molitve, koja može biti u obitelji dok zajedno molimo ili u Crkvi u kojoj zajedno molimo.
Susret koji se pamti
Postoje susreti koje pamtimo cijeli život. Postoje trenuci koji su nam toliko važni da točno znamo gdje smo bili i što smo radili. Možda prvi poljubac ili orvi puta kada ste vi roditelji uzeli dijete u ruke nakon rođenja.
Ali ima i stresnih trenutaka koje pamtimo. Vjerujem da smo svi jako dobro zapamtiti gdje smo se nalazili 29. prosinca u 12 sati i 19 minuta.
Jedan od ove dvojice učenika je Ivan koji je napisao evanđelje koje smo danas čitali. Pisao ga je četrdesetak godina nakon susreta s Isusom, kojega je opisao u današnjem evanđelju. Taj susret je bio toliko važan da je Ivan zapamtio da je bilo oko 16 sati.
Nakon što sretnemo Isusa, imamo potrebu i drugima pokazati Mesiju. Andrija odlazi po svoga brata, govori mu da su našli Mesiju i vodi svoga brata Isusu. Kako je to lijepa slika! Kako je to lijepa ideja! Odvesti svoje Isusu!
Tvrdoglavo odbijanje Isusa
Vjerujem da mnogi od nas imaju u životu nekoga koga bi približili Isus, ali ta se osoba ne da. Pitam ovih dana za vrijeme blagoslova obitelji jednu baku hoće li se ispovjediti. Ona me u čudu pogleda i kaže da nema potrebe jer se prošle godine ispovjedila i kaže pa ne će se svake godine valjda ispovijedati. Moram priznati da sam tužan otišao iz te kuće. Znam da nikoga ne mogu natjerati na sakramente. Bude mi žao kada vidim da ljudi žive bez ispovjedi i Pričesti. Najčešće su to vrlo ozbiljni i smrknuti ljudi.
Možda je svećeničko zvanje jedno od najljepših zvanja jer na vidljiv način možeš dati ljudima Isus. Nema ljepšeg osjećaja nego kada nekome u Božje ime daš odrješenje u ispovjedi nakon puno godina. Nema ljepšeg osjećaja nego kada vidiš da netko tko prije nije išao na Pričest, krene.
Ali što s onima koji ne žele? Koji se odupiru? Što sa svim onima koji umiru bez sakramenata? Što sa svima onima koji umiru u teškom grijehu?
Zvat ćeš se Kefa – što znači Petar – Stijena. Neki bibličari u nadimku kojega Isus daje Šimunu ne gledaju samo prvi kamen Crkve, kamen koji počiva na temelju Crkve, na Kristu. Neki bibličari kažu da je Isus Šimunu dao nadimak Stijena zbog Šimunove tvrdoglavosti. Često u evanđeljima vidimo da Isus jedno govori, a Petar čuje nešto potpuno drugo. Vidimo kako Petar ide nekim svojim putem. Petar ide svojim putem i pokušava Isusa povući na svoj put. Na krivi put. Zato ga Isus naziva Sotonom. Zbog svoje tvrdoglavosti Petar će zatajiti, izdati svoga učitelja.
Bez obzira na svu svoju tvrdoglavost, Isusovo strpljenje i Isusova bezuvjetna ljubav, promijenit će Petra.
To je put kojim i mi trebamo ići kada se nađemo pred onima koje bismo htjeli približiti Isusu i Crkvi, ali koji to ne žele. Strpljenje, blagost, mir, bezuvjetna ljubav i opet puno strpljenja. Možda za života ne ćemo doživjeti obraćenje drugih, ali možda baš naše ponašanje u jednom trenutku nekoga potakne na promjenu. Čak i onda kada nas više ne će biti.
Isus je Učitelj, mi smo učenici. Na nama je da se sami trudimo doći do Isusa i da onda taj put pokažemo drugima. I da prepustimo ostalo našem Učitelju. Amen.