Propovijed na 3. nedjelju došašća B

Čovjek Božji

Današnji evanđeoski odlomak počinje riječima: Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. U ovoj rečeni otkrivaju se dvije važne stvari. Prvo, Bog ima plan. Drugo, Bog u svojem planu računa na čovjeka.

Ivan je prepoznao da Bog ima plan. Ivan je osjetio da Bog njege želi uključiti u svoj plan. Ivan je odgovorio Božjem pozivu. Kada je odgovorio na Božji poziv, postao je suradnik Božji, postao je onaj kojega Bog šalje s točno određenim zadatkom. Postao je Božji čovjek!

Prvo pitanje koje nam postavlja današnja Riječ Božja glasi: Jesam li ja čovjek kojega Bog šalje ovom svijetu? Šalje li i mene Bog u ovaj svijet i s točno određenim zadatkom? Mogu li sam za sebe reći da osjećam da sam suradnik Božji koji treba nešto učiniti? Može li vjernik kršćanin biti uopće nešto drugo, osim čovjek Božji, suradnik Božji koji ima zadatak učiniti svijet barem malo ljepšim mjestom nego što ga je zatekao?

Na žalost, kao da među vjernicima prevladava mišljenje da je čovjek Božji samo svećenik, redovnik ili redovnica. Ti si Božji čovjek! Bog te želio! Bog za tebe ima točno određen zadatak! Kad otkriješ, pitajući u molitvi Gospodina, koji je tvoj zadatak ili tvoje poslanje koje ti je on namijenio, tada ćeš postati ostvaren i zadovoljan čovjek!

Spašeni jer ne dolazi Spasitelj

Ivan je svjedok. Svjedok za svjetlo. Svako svjetlo izaziva tamu. Sinovi svjetla smetaju sinovima tame. Jeruzalemski svećenici koji imaju velike zarade od hramskih doprinosa, postaju svjesni da sve više ljudi odlazi u pustinju Ivanu Krstitelju. Blagajna ne donosi prihoda kao prije. Njihov biznis je ugrožen. Zato odlučuju i oni krenuti na hodočašće od 27 km u pustinju kako bi se suočili s Ivanom.

Napuštaju Jeruzalem u strahu. Boje se što će doznati. Imaju samo jedan veliki strah.

Njihov nastup pred Ivanom je nasilnički. Istina, koju često ne poznajemo i koje nismo svjesni, glasi da su svi nasilnici u svojoj biti kukavice, ljudi koji žive u velikom strahu.

Među jeruzalemskom inspekcijom su tri grupe ljudi. Prvi su svećenici, koji vode biznis u Hramu i vrlo lijepo žive od njega. Zatim tu su leviti, koji ovdje čini se imaju ulogu hramske straže ili policije, i dolaze farizeji. Riječ farizej znači odvojen od naroda. Farizeji su ljudi Zakona, koji se do najmanjih sitnica drže Zakona kojeg su u velikoj većini osmislili ljudi. Drže se Zakona, ali u njima nema ljubavi. Ipak, za razliku od svećenika, narod je poštovao farizeje. 

Rekao sam već da svi oni dolaze u velikom strahu pred Ivana. Oni su dokaz jedne šizofrenije ili ako hoćete, jedne unutarnje podjele u židovskom narodu.

S jedne strane, narod teško živi i moli se da dođe Mesija ili barem neki od proroka. Dobro je prisjetiti se da je zadnji prorok bio Malahija, i da je već prošlo oko 400 godina nakon Malahije kako židovski narod nema proroka.

S druge strane ako i službena vjerska elita moli na glas za dolazak Mesije, u svome srcu nada se i moli da Mesija ne dođe. Zašto? Dolaskom Mesije oni bi postali višak, trebali bi se odreći svega što su stoljećima gradili. Trebali bi se odreći ugleda, moći i financija.

To je ta unutarnja podjela, šizofrena situacija, u židovskom narodu, jedni mole da Spasitelj dođe, drugi mole da ne dođe.

Zamišljam to poslanstvo, tu inspekciju, te dežurne dušobrižnike, kako brzim korakom, umorni i zadihani dolaze pred Ivana i bez pozdrava jedva uspijevaju reći: Tko si ti?

Zanimljiv je Ivanov odgovor. Njegovo odgovor pokazuje da zna čega se boje, Ivan zna koji je njihov najveći strah, pa odmah odgovara da on nije Spasitelj. Zamišljam članove ove inspekcije koji na to u sebi odgovaraju: Bože hvala ti da nam nisi poslao Spasitelja!

Ali što ako je on Ilija koji treba doći prije Mesije? Jesi li Ilija? Ivan odgovara: Nisam.

A što ako je Bog nakon 400 godina odlučio poslati proroka i progovoriti? A proroci su uvijek kritizirali vlast, kako civilnu, tako i vjersku. Jesi li prorok? Ivan odgovara: Ne. Sada mogu odahnuti! Spašeni su jer ne dolazi Spasitelj!? Mogu nastaviti po starom. Mogu i dalje imati monopol nad vjerom i iskorištavati narod.

Pripravite put

Čudesno je to pitanje: Tko si ti? Ivan je imao tako veliki ugled u narodu, mogao je odgovoriti što je htio. Narod bi ga poslušao. Mogao se proglasiti kraljem, prorokom, čak je mogao reći da je Spasitelj i svi bi mu povjerovali! I narod i vjerske vlasti.

Ivan kaže da je glas u pustinji i da treba ispraviti put Gospodinu. Prorok Izaija u 40. poglavlju, 3. redak kaže: Glas viče: »Pripravite Gospodinu put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Što znači ispraviti ili pripremiti ili poravnati put Gospodinu?

To znači ukloniti sve ono što nije ispravan govor o Bogu kojega nam naviješta Isus Krist.

Ukloniti vjerske tradicije i zakone koji su postali svrha samima sebi.

Ukloniti službe koje su prestale biti služenje, a na koje se gleda kao na prestižna mjesta moći, ugleda i utjecaja. U tom kontekstu zanimljivo mi je istaknuti nazivlje koje koristimo u Crkvi nakon više od 2.000 godina od kako nam je Isus rekao da nam je jedan Otac i jedan Učitelj, a da smo svi mi braća i sestre. U Crkvi se još koristimo izraze poput časni, velečasni, prečasni, preuzvišeni, uzoriti, sveti otac.

Ja želim vjerovati da dok mene moji župljani nazivaju velečasni da to čine od milja. I ako oni nisu svjesni, barem ja znam da nisam ništa časniji od njih. Jedina razlika između mene i mojih župljana je u tome što ja imam pred Bogom odgovornost za sve njih i za njihovo spasenje, a to je zastrašujuća odgovornost!

Potrebno je čuti pitanje koje pitaju Ivana ali i njegov odgovor: Tko sam ja? Prepoznajem li se dijelom Božjega plana? Jesam li čovjek Božji? Što je u mojem životu i u mojoj zajednici vjernika prepreka na putu prema Gospodinu?

Ovo je stvarno jedno drugačije došašće i idemo prema jednom drugačijem Božiću. Ako iskoristimo ovo došašće kao jedan kvalitetan trening vjere, čini mi se da bi ovaj Božić, uz sva ograničenja, mogao postati najbolji Božić vjere u mojem životu do sada. Amen.