Radosna vijest
Druga nedjelja došašća pred nas stavlja lik Ivana Krstitelja. Čitali smo danas početak Markovog evanđelja koje je najstarije, pisano između 60. i 70. godine, za zajednicu vjernika u Rimu.
Dobro je zaustaviti se na pojmu evanđelje. Grčka riječ evangelion znači radosna ili dobra vijest. Prije kršćanstva pojam evangelion označavao je objavu neke dobre vijesti, na primjer vojne pobjede ili nekog događaja iz carske obitelji. Kada bi car dolazio u neko mjesto, pred njim su išli evanđelisti, glasnici evanđelja, oni koji su najavljivali carev dolazak i nabrajali careva velika djela.
Za kršćane evanđelje je radosna vijest, a ta radosna vijest znači da je Bog postao čovjekom, da je Bog postao solidaran s nama, jedan od nas kako bi nam otkrio puninu radosnog življenja.
Alternativac
Početak ostvarenje te radosne vijesti naviješta Ivan Krstitelj. Kršćanska alternativa, kao drugačiji način življenja od uobičajenog, dolazi do izražaja već u Ivanu Krstitelju. On je drugačiji, on je neobičan, odrekao se poznatih udobnosti svoga vremena. On je pustinjak. On živi ekološki i u skladu s prirodom. Hrani se i oblači iz prirode. Ne zanima ga moda. On je u svojem filmu. Duboku u sebi osjeća da treba pripraviti put, da ljude treba pripremiti za dolazak Spasitelja. Djeluje nam kao neki superheroj vjere, ali pod kraj života priznat će sebi, svojim učenicima i Isus da nije siguran je li Isus taj kojega je trebao najaviti.
Što radi Ivan? On krsti i poziva narod na obraćenje. Krštenje postoji i prije kršćanstva, ali kršćani su krštenje uzdigli na razinu sakramenta.
Prije nego postaje sakrament, krštenje je obredno pranje. Čovjeka oduvijek muči svijet da je grešan, pa kao što pranjem skida sa sebe prljavštinu, tako čovjek vodom sa sebe želi isprati i svoje promašaje, izdaje sebe i drugih, te svoje padove u grijeh.
Prije kršćanstva, krštenje je obredno pranje koje označava novi život. Na primjer, kada bi netko odlučio osloboditi svoga roba, on bi ga krstio. To znači da bi ga uronio u vodu. Uranjanje u vodu označavalo bi umiranje čovjeka kao roba, a izranjanje iz vode značilo je rađanje na novi život sada ne više roba nego slobodnog čovjeka.
Prepoznati, imenovati, mijenjati
Marko je zapisao da su mnogi dolazili Ivanu i primali od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Za krštenje, za obraćenje, za promjenu načina života temeljno je vidjeti, prepoznati i imenovati svoj grijeh.
Grijehe drugih tako jasno vidimo i imenujemo. Svoj grijeh umanjujemo, relativiziramo, uljepšavamo, i ako ga imenujemo, odmah se opravdavamo. Tako pokazujemo da sami sebi želimo biti Bog. Ne trebamo se mi opravdavati sami pred sobom! Kada se ponizimo i iskreno izgovorimo svoje grijehe, Bog je taj koji će nas opravdati, ohrabriti i podignuti iz grijeha. Iskreno i ponizno priznanje grijeha u svetoj ispovjedi, čin je vjere, vjera koja traži oproštenje od Boga, vjere koja priznaje da mi nismo Bog.
Čovjek od kada je svjestan sebe ima potrebu za oproštenjem grijeha. Do Ivana Krstitelja, Židovi su oproštenje grijeha dobivali u Hramu kroz obrede prinošenja žrtve. A žrtvu je trebalo kupiti. Da bi se nešto u Hramu kupilo, trebalo je promijeniti novac.
Hram je okružen štandovima na kojima se kupuje i prodaje. Hram je okružen mjenjačnicama. Hram je mjesto gdje se okreće puno novca kako bi se grijesi oprostili i ostvarila komunikacija s Bogom.
Možete samo zamisliti kako su reagirali hramski svećenici koji su imali monopol nad hramskom trgovinom, te velike provizije, kada su čuli da neki čudak u pustinji besplatno posreduje ljudima oproštenje!?
Ivanovo krštenje je poziv na obraćenje. Obratiti se može samo netko tko imenuje svoje pogreške, samo netko tko je spreman imenovati svoje grijehe. Ako je obraćenje promjena života, promjena načina razmišljanja, onda moram jasno vidjeti što u životu trebam promijeniti.
Znak i Duh Sveti
Ipak, Ivan je svjestan da on krsti samo vodom, a da onaj koji dolazi krsti Duhom Svetim. Ivan čini znak, ali ako se u nama ne dogodi unutarnja želja za promjenom, koja dolazi od Boga, znak ne će biti dovoljan. Duh Sveti je taj koji nas poziva! Poziva nas na misu, poziva nas na molitvu, poziva nas na promjenu, na ispovijed, poziva nas na dobra djela prema drugima.
Kada Marko opisuje Ivanovu odjeću i hranu, on u osobi Ivana Krstitelja želi opisati i pokazati proroka, Ne bilo kojeg proroka, već Iliju, koji je isto nosio kožnati pojas oko bokova i koji je trebao ponovno doći prije Mesije. U Ivanu Krstitelju ispunilo se to proroštvo.
Važno je i mjesto na kojem Ivan Krstitelj krsti. Mjesto se zove Betabara. Po predaji, to je mjesto na kojem je Jošua uveo Izraelce u obećanu zemlju preko rijeke Jordana.
Čuli smo u današnjem evanđelju da je Ivanu grnula sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci. Točan prijevod bi bio da su svi oni izašli.
Teološki, Ivan je novi Jošua koji izabrani narod preko rijeke Jordana uvodi u obećanu zemlju. Zanimljivo je da oni napuštaju Jeruzalem u kojem je Hram i odlaze u pustinju. Napuštaju Hram opterećen ljudskim propisima i traže Živoga Boga.
Pokušajmo u sadašnjim prilika vidjeti i nešto dobro. Zbog mjera koje su nam propisane, ove godine ne moramo mi tražiti pustinju, već ona dolazi k nama. Pokušajmo prihvatiti pustinju, pokušajmo vidjeti što u životu trebamo promijeniti, zazovimo unutarnju Božju Snagu, Duha Svetoga da nam pomogne, te u slavljenju svete mise, zajedno s braćom i sestrama pređimo preko Jordana ovog svijeta i uđimo u obećanu zemlju!