Potreba za kraljem
Danas slavimo svetkovinu Krista Kralja svega stvorenje. Posljednje je nedjelje ove liturgijske godine. Iduće nedjelje započinjemo još jedno došašće.
U današnjem svijetu u kojem su kraljevi često poznati po luksuznom životu i raznim skandalima, ima li smisla predstavljati Krista kao kralja? Ima jako smisla.
Pojam kralj duboko je usađen u našu psihu. Taj pojam je u našim genima. Pojam kralj je arhetipski pojam. Ali pojam koji smo krivo razumjeli ili kojega smo jednostavno srozali na našu ljudsku dimenziju.
Želim reći da mi poznajemo figure koje imaju podsvjesno za nas kraljevsko dostojanstvo. Prva figura koja ima u sebi kraljevsko dostojanstvo je otac. Zatim, svećenik, profesor, sudac, direktor, liječnik, načelnik općine, gradonačelnik, premijer, predsjednik države. Nabrajam ova zanimanja u muškom rodu, što nije manjak poštovanja prema ženskom rodu.
Što povezuje sve te figure? Kako ih doživljavamo? Što očekujemo od njih? Od njih očekujemo da se za nas brinu. Da nas vode. Da nam daju jasne upute.
U kontekstu slike kralja koji se treba brinuti za nas, zanimljivo mi je promatrati izbore. Bez obzira radi li se o državnim izborima ili o izboru vodstva neke mjesne udruge. Stvara se histerija, kandidati se prepiru, prepucavaju, svatko od nas traži svojeg kandidata s kojim će se poistovjetiti. Mi ustvari tražimo svojeg kralja koji će se brinuti za nas, koji će nas predstavljati, koji će zastupati naše vrijednosti. Nisu li neki bivšu predsjednicu nakon izbora nazivali kraljicom?
Nije li malo čudno očekivati da će se za mene brinuti netko koga ja nikada nisam upoznao i netko tko uopće ne zna da ja postojim? I prvom prilikom kada se osoba kojoj sam ja dao kraljevsko dostojanstvo, moj kralj ili kraljica, ne budu ponašali onako kako ja mislim da bi trebali, ja ću biti ogorčen i razočaran.
Toliki, pa i vjernici, psuju političare. Zašto? Zato što su ih razočarali. Ja sam im dao glas, a oni su moj glas iznevjerili. Ja sam mislio da će se oni pobrinuti za mene, a mene nitko ne šljivi ne pet posto.
Krist jedini pravi Kralj
Imamo od ljudi prevelika očekivanja i čovjeku pripisujemo ono što čovjek ne može biti. Kralj u skladu s očekivanjima našega srca može biti samo jedan, a to je Bog! Krist Kralj se jedini može na pravi način pobrinuti za nas. Kako? On nama daje kraljevsko dostojanstvo.
Ponekad mi se čini da to djeca bolje razumiju nego odrasli. Sveta Terezija iz Lisieuxa svojeg tatu nazivala je kraljem, ona je bila njegova princeza. Nema te osobe koja se ne će ozariti ako joj kažeš Princezo moja ili Ti si moj princ.
Mi u sebi nosimo potrebu za dostojanstvom, ali ovaj svijet nam ne može dati to dostojanstvo. Ovaj svijet nam dostojanstvo oduzima i to je jedan od razloga zašto smo nesretni. Želimo da nas primijete, da nas pohvale, da nam priznaju trud, i to je normalno, ali to se ne događa. Naš trud i našu dobrotu svijet uzima zdravo za gotovo, kao da je to normalno – i to nas žalosti.
Princeza ima dostojanstvo samim rođenjem, ništa nije trebala napraviti za to dostojanstvo. Samo se trebala roditi. I mi to kraljevsko dostojanstvo nosimo u sebi jer smo stvoreni na sliku Božju, a Bog je jedini pravi Kralj. Kraljevsko dostojanstvo od Krista Kralja dobivamo krštenjem.
Drama je upravo u tome što mi ljudi jedni drugima oduzimamo to dostojanstvo umjesto da ga prepoznajemo, potenciramo, razvijamo, ističemo i vrednujemo na pravi način.
Krist Kralj i njegovo evanđelje daju nam moć da napokon mi sami uzmemo svoj život u svoje ruke, da napokon mi vladamo svojim životom, da se oslobodimo potrebe da druge delegiramo da brinu za nas.
Biti gospodar svoga života, biti svoj gospodar, gospodariti sobom na ispravan način može se samo po uzoru na Krista Kralja i zajedno s Kristom Kraljem. Vladati sobom je divan osjećaj, ali za to se treba itekako potruditi i malo je onih koji to žele.
Kralj – zatvorenik
Današnje evanđelje može nas šokirati. Isus govori o svojem ponovnom povratku i o trenutku kada će ljude razdijeliti jedne od drugih. Dobre od zlih. Dobre će blagosloviti, a zle će prokleti. Ustvari zli ljudi svojim djelima proklinju sami sebe. Bog će, nemoćan pred našom slobodom, samo potvrditi naš izbor.
Kriterij po kojem će se dogoditi to razlučivanje je šokantan. Isus nigdje ne spominje koliko su dobri ljudi molili, na koliko su bili misa ili hodočašća.
Isus nabraja: bio sam gladan i dali ste mi jesti, bio sam žedan i dali ste mi piti, bio sam stranac i primili ste me, bio sam gol i obukli ste me, bio sam bolestan i posjetili ste me, bio sam u zatvoru i došli ste k meni.
Isus sebe poistovjećuje sa svim gladnima, žednima, strancima, golima, bolesnima. I kao da to sve nije dosta, Isus sebe poistovjećuje s nekim tko je završio u zatvoru. Ne kaže: Dok sam nevin bio u zatvoru. Isus sebe poistovjećuje sa zatvorenicima u zatvoru koji su napravili zlo!? To bi nas trebalo šokirati.
Možemo samo zamisliti na trenutak kako bi bilo nama da netko naš završi u zatvoru. Možda bismo prvo osjetili sram i pitali se što će ljudi reći, a zatim bismo osjetili ljutnju prema onome koji je završio u zatvoru. Isus je svjestan da ljudi koji su počinili najveća kaznena djela imaju potrebu osjetiti ljubav, a ne osuđivanje. Puno je lakše osuđivati i moralizirati, nego suosjećati.
Osobito je danas aktualno pitanje stranaca ili imigranata. Ne možemo i ne smijemo zaboraviti slike naših ljudi koji s plastičnim vrećicama u rukama ostavljaju svoje domove devedesetih godina. Mnogi su ih primili kada su ostali bez svega. I mi smo dužni primiti svakoga tko bježi od rata i siromaštva, ali nitko nema pravo zloupotrijebiti evanđelje na koje nas Isus poziva. Dobronamjerne trebamo prihvatiti, ali ne i one koji se se predstavljaju kao izbjeglice, a dolaze ciljano sijati strah i smrt. Vjerujem da država ima institucije koje trebaju voditi računa o nacionalnoj sigurnosti.
Upravo sve što Isus navodi u današnjem evanđelju mogli bismo svesti pod zajednički nazivnik: biti čovjek! Biti čovjek koji ima srca i suosjećanja. To je prvo i osnovno. Na taj temelj dolazi molitva, post, hodočašća, milostinja i cijeli naš život vjere. Ali ako tog temelja ljudskosti nema, onda niti naša molitva, post, hodočašća, milostinja, ne će imati velike koristi. Zato ljudi i kritiziraju često one koji idu u crkvu, koji za sebe kažu da su vjernici, a zakažu kada trebaju biti ljudi.
Na kraju ove liturgijske godine, evanđelje završava Isusovim riječima: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’ I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.
Nemojmo reći da nas nitko nije upozorio. Amen.