Propovijed na 32. nedjelju kroz godinu A

Spremnost, ne budnost

Dok idemo prema kraju liturgijske godine evanđelja nam govore o onom danu, o onom susretu na kraju.

Isus priča priču. Govori o svadbenim običajima svoga vremena. Da bi privukao pažnju slušatelja govori nešto što ne stoji, nešto što je neobično. Isus kaže da djeveruše idu u susret zaručniku. Ustvari, zaručnica ili mladenka dolazila je s djeverušama u kuću mladenca. Zatim Isus kaže da se vrata zatvaraju i da nitko više ne može ući. Ustvari na svadbu toga vremena svi su bili pozvani, cijelo selo i vrata se nisu zatvarala.

Što nam Isus želi reći u današnjem evanđelju?

Naglasak nije na budnosti, već na spremnosti. Djeveruše čekaju. Zašto čekaju? Vjenčanje je bilo jedna vrsta ugovora. Mladenka je donosila u kuću mladenca dotu ili miraz. Prije vjenčanja obitelji pregovaraju oko miraza. Što su pregovori duži, to znači da će biti vjenčanja. Dugi pregovori su dobar znak. Odužilo se. Djeveruše su zaspale. No, kada se i ne nadaju Zaručnik dolazi.

Lude djeveruše nemaju ulja za svoje baklje kojima trebaju osvijetliti put svadbenoj povorci. Traže ulje od svojih kolegica, od mudrih djeveruša. O čemu se radi?

Ulje je simbol za dobra djela, za dobar život. Za život ispunjen dobrim djelima. Mi često pričamo priče, a kada se nađemo u situaciji da svoje priče trebamo pokazati životom, onda se povučemo, zatajimo, pobjegnemo.

Ustvari govor o dobrim djelima, govor je o vjeri. Vjera je život prožet dobrim djelima.

Nama se može učiniti da je odgovor mudrih djevica okrutan, zločest, hladan, ali nije! Njihov odgovor je realan: Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite! Što znači taj odgovor?

Vjera moja i vjera naša

Taj odgovor znači da je vjera osobna stvar. Ja mogu slušati svjedočanstvo čovjeka koji se obratio, ali njegova priča, bez obzira koliko meni bila lijepa, najvjerojatnije ne će promijeniti moj život.

Ovih dana poslušao sam svjedočanstvo jednog čovjeka koji se obratio. Čovjeka kojega dugo znam. Pokušat ću vam ponoviti njegove riječi koje su me se jako dojmile i koje su pomogle mojoj vjeri.

Rekao je: Ne mogu to opisati riječima, ali ja sada vjerujem. Osjećam da Bog postoji. Vjera u Boga donosi mi veliki mir. U meni je vatra koja bi htjela svima reći da Bog postoji. Prije sam bio tradicionalni vjernik, a sada mi sve ima smisla.

Zahvalan sam za to svjedočanstvo i baš me raduje! Ali svjestan sam da ja imam svoj put vjere, koji je samo moj, a opet dio jedne cjeline, jedne obitelji.

Netko mi može pričati čak o čudu ozdravljenja, i može me ganuti ta priča do suza. No postavlja se pitanje, hoću li ja zbog tuđeg svjedočanstva o vjeri postati bolji čovjek? Hoću li krenuti na misu, redovito moliti, čitati Sveto pismo? Hoću li lakše opraštati i manje se ljutiti ako vidim da drugi vjeruje? Bojim se da je odgovor negativan na sva pitanja.

Radi li se ovdje o nekakvom vjerničkom individualizmu? Ne! Ovdje se radi o svijesti da sam ja sâm pozvan izgrađivati moju vjeru. Ja sam pozvan raditi na svojoj vjeri. I zatim radosno živjeti moju vjeru s onima koji vjeruju u isto kao i ja. A da bih uopće mogao započeti taj proces, ja treba željeti biti vjernik. A kada to želim, onda trebam moliti milost od Boga da mi On podari vjeru.

Vjera je ulje za naše svjetiljke života. Svjetiljke trebaju svijetliti u mraku. Braćo i sestre, trenutak je mraka i neizvjesnosti. Više nego ikada naša vjera treba doći do izražaja. Ali ne da se hvalimo našom vjerom, već da rasvijetlimo mrak i donesemo toplinu pouzdanja u Dragog Boga svima koji su u strahu!

Današnje evanđelja završava riječima: A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!«

Smijemo za kraj postaviti sami sebi pitanje. Ako Bog postoji, a mi kao vjernici trudimo se u to vjerovati, što će biti s onima koji Boga ne priznaju, s onima koji se Bogu rugaju, s onima koji sveto ime Božje psuju, s onima koji za Boga ne mare? Amen.