Nemirna regija
Uvijek je dobro smjestiti evanđelje koje čitamo u kontekst. Isus se zamjerio vjerskim poglavarima. Nakon što je porazbacao stolove u Hramu, osobito se zamjerio hramskim svećenicima koji su ubirali velike zarade od hodočasnika.
Judeja je bila poznata u rimskom carstvu kao jedna nemirna regija u kojoj su se događale pobune. Jedna od većih pobuna dogodila se kada je Isus imao tri godine u mjestu Seforis. Pobuna je ugušena u krvi i oko 2.000 ljudi je razapeto na križeve u blizini Nazareta.
Druga pobuna dogodila se kada je Isus imao 13 godina. Ta pobuna Jude Galilejca spominje se u Djelima apostolskim.
Za vrijeme Isusovog javnog djelovanja bilo je relativno mirno u Judeji i Zeloti još nisu započeli svoje djelovanje. Kasnije će se dogoditi Prvi židovski ustanak 66. godine i trajat će do 73. godine, a poznat je i Drugi židovski ustanak Bar Kohbe iz 132. godine.
Porezi
Da bismo evanđelje dodatno smjesti u kontekst treba spomenuti poreze. Poreza je bilo puno, čini se da su porezi kada su se zbrojili iznosili 50%. Osobito je bio mrzak porez koji se davao Rimljanima a zvao se glavarina, tributum capitis, iznosio je jedan denar i davao se jednom godišnje. Taj porez se trebao plaćati za žene od 12. godine života, za muškarce od 14. godine, sve do 65. godine. Upravo taj porez spominje se u današnjem evanđelju. Protiviti se plaćanju poreza i druge na to nagovarati bila je jako opasna optužba. Isusovi protivnici organiziraju zavjeru i žele Isusa optužiti da buni narod i da potiče narod da ne plaća porez.
Spominju se u evanđelju farizeji, duhovne vođe naroda koji nisu prihvaćali rimsku okupaciju i herodovci, sljedbenici Heroda Antipe, kojega Isus naziva Lisicom, to ne znači da je bio lukav, već ulizica okupatora i čovjek bez karaktera. Herodovci su kolaboracionisti, suradnici okupatora, peta kolona. Važno je naglasiti da su farizeji i herodovci bili na potpuno različitim stranama, ali ujedinili su se kako bi uklonili Isusa.
Pitanje na koje je svaki odgovor pogrešan
Nakon uvoda u kojem hvale Isusa, očekuju od Isusa da njihovo pitanje odgovori samo sa da ili ne. Pitanje su dugo studirali i bili su uvjereni da će svaki odgovor Isusa koštati glave.
Pitanje glasi: Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Ako kaže da treba plaćati porez okupatoru, ljudi će ga smatrati prijateljem okupatora i među narodom će izgubiti ugled, te će priznati cara Tiberija vladarom i bogom. Ako kaže da ne treba plaćati porez može biti uhićen od rimskih vlasti.
Isus je svjestan što se događa i to jasno kaže, čak ih naziva licemjerima. Ne odgovara kako su očekivali od njega, a oni su očekivali da svojim odgovorom Isus sebe dovede u vrlo neugodnu situaciju. Dogodit će se upravo suprotno.
Licemjeri…
Isus ih naziva licemjerima. Zašto? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.«
Ovaj događaj odvija se u Hramu. Rimskim novcem moglo se trgovati na ulici, ali ne u Hramu. Poganski novac trebalo je prije ulaska u Hram zamijeniti za hramski novac.
Rimski novac je izazivao gađenje kod pobožnih Židova, jer je židovski zakon branio prikazivanje ljudskog lica, to se doživljavalo kao stvaranje idola i poganstvo.
S jedne strane denara prikazan je Tiberije kao božanstvo, a s druge strane žena koja sjedi, kao simbol mira, je carica majka Livija, Oktavijanova treća žena. Tiberije je prikazan kao bog Zeus, a Livija kao božica Junona. Pobožnom Židovu od tog novca se povraćalo jer je to bilo svetogrdno, osobito u Hramu.
Na rimskom denaru Tiberije je nazvan nazivom kojeg danas nosi papa, pontifex maximus, vrhovni svećenik. Rimski car vrhovni je svećenik boga koji se zove novac. Novac je božanstvo kojem se svi klanjaju. Isus sukobljava klanjanje novcu i klanjanje pravome Bogu. U Svetom pismo problem nije ateizam, jer svi imaju nekakvog boga, problem je idolopoklonstvo, klanjanje onome što nije Bog.
Isusovi neprijatelji žele okriviti Isusa zbog pitanja oko poreza, a sami se klanjanju novcu kao bogu i imaju zabranjeni novac u Hramu. Zato ih Isus proziva licemjerima. Pokazuju se pobožni, a stalo im je jedino do novca.
Vrati Bogu Božje!
U našem prijevodu stoji: Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje. Grčki pojam koji se kositi nije dajte, nego vratite. Što treba vratiti?
Nije pitanje treba li koristiti rimski poganski novac ili ne, već treba biti svjestan preuzimanja načina razmišljanja koji ide uz taj novac, filozofije koja se krije iza toga novca. Novac sam po sebi nije đavolski, ali klanjanje novcu jest. Novac treba služiti ljudima, ali gdje se novac doživljava kao božanstvo, čovjek služi novcu, a trebalo bi biti obrnuto.
Tamo gdje se obožava novac, sirotinja se izrabljuje, narušavaju se međusobni odnosi i ljudi se zatvaraju u sebe. Obožavanje novca vodi čovjeka u strah od gubitka novca i u strah od bližnjega koji bi mu mogao uzeti novac.
Zato Isus govori: Vratite poganskom caru njegovu pogansku vjeru. Vjeru u novac kao božanstvo. Vratite mu to jer to nije duhovna baština izraelskog naroda.
I Bogu treba vratiti Božje. Ako je cezar na novac stavio svoju sliku, pitamo se gdje je pravi Bog stavio svoju sliku? Čovjek je Božja slika! Vratite čovjeka njegovom Bogu! U Isusu iz Nazareta vidljiva je slika čovjeka koji je ostvaren u potpunosti. U Isusu najljepše dolazi do izražaja slika Božja!