Svadba nekad i danas
Pred nama je treća i posljednja priča koju Isus priča vjerskim poglavarima. U prošloj priči vjerski poglavari su prepoznali sebe u vinogradarima ubojicama i odlučili su ukloniti Isusa. On je toga svjestan, ali ne odstupa, ne povlači se već još dodaje ulje na vatru s današnjom pričom.
Kralj je Nebeski Otac. Sin je Isus. Kralj poziva na svadbu svoga sina. Što je tada bila svadba, nešto je skroz drugačije od onoga što je svadba danas. Zašto?
Svadba je svadba, ali promijenile su se okolnosti. Ja bih rekao da se generacije naših djedova i baka još sjećaju svadbe o kojoj govori Isus. To je bilo druženje s najbližima. Za tu svadbu pripremalo se na gospodarstvu, nije se išlo u dvoranu i restoran. Gazda je planirao unaprijed koliko će mu treba odojaka, kokoši, purana, možda i tele, za iduću godinu kada bude ženio sina ili udavao kći. U tim našim malim zagorskim hižicama slavila se svadba. Bilo je malo prostora, ali puno sreće. Još ako je u selu bio i koji muzikaš, slavlju nije bilo kraja. Ljudi su kroz godinu bili više gladni nego siti, a na svadbi je bilo svega kao na Božić.
Danas je stvar drugačija. Nismo više gladni. Imamo svega. Danas se ustvari samo molimo da nas nitko ne pozove na svadbu. S jedne strane svadbe postaju žarišta COVID-a, a s druge strane odmah brojimo stolce koje bi zauzela naša obitelj na svadbi i množimo s eurima. I zamračimo kada izračunamo svotu, jer smo baš taj iznos planirali potrošiti na registraciju auta, kupnju nove perilice za rublje ili popravak kupaonice. Ali, oni su bili kod nas, pa i mi moramo k njima.
Očito danas slika svadbe više ne prolazi. Sada je možda moderna slika kluba. Zamislite, zove vas prijatelj i poziva vas na druženje u klijet ili klub prijatelja i kaže vam da će tamo biti nekoliko ministara, predsjednik države, generali iz vojske i direktori moćnih firmi. Pa da vidim tko ne bi išao!?
Uglavnom, Isus dok priča priču poziva na druženje koje je u njegovo vrijeme ljudima bilo jako važno, lijepo i poželjno. No, ima onih koji ne žele doći. I ne samo da ne žele doći, njihovi izgovori djeluju poprilično čudno. Oni sami kažu da moraju na njivu, drugi da mora za trgovinom, a ostali zlostavljaju kraljeve ljude koji su ih došli pozvati na svadbu.
Kada kralj vidi da gosti ne žele doći, šalje sluge na raskršća. Ovaj prijevod nam je malo nespretan. Ne radi se o raskršćima, već o mjestima koja se nalaze na kraju službenih puteva ili cesta. Možda bismo mogli reći da se radi o selima do kojih vodi makadam, a ne asfaltirana cesta. Jednom riječju, radi se o periferiji. Taj pojam je jako drag papi Franji.
Poziv svima, i dobrima i zlima
Jeste li primijetili da su svi pozvani! Luka kaže: Sluge izađoše na puteve i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. Nema razlike, svi su pozvani. Ali!? Kralj dolazi vidjeti goste i nalazi jednoga bez svadbene odjeće i pita ga kako je uopće ušao bez odjeće za svadbu!? Ovaj šuti. Ta šutnja puno govori. Prvo što ta šutnja govori je da mu opće nije stalo. Došao se najesti, došao je iskoristiti situaciju. On nije zahvalan. Njemu je stalo samo do njega samoga. U Svetom pismu, odjeća je znak našega života, ustvari naših djela.
I zli su pozvani postati dobri
Što Isus želi reći? Svi su pozvani, i zli i dobri. Isus o pozvanima ne donosi moralni sud. Ali jednom kada dođeš na svadbu, jednom kada osjetiš da Bog baš tebe zove, da Bog baš tebe voli, da Bog baš tebi oprašta, onda ne možeš više živjeti kao da Boga nema.
Božja ljubav, odnos sa živim Bogom mene mijenja. Na koji način bi to trebalo biti vidljivo? U odnosu prije svega prema samome sebi, a onda u odnosu prema drugima. Opraštam sebi određene situacije. Razumijem svoje pogreške i padove, i opraštam si. U druženju s mojim Bogom, u tišini moga srce, pred Njega stavljam moje pogreške i grijehe. Mogu si oprostiti samo zato što On meni oprašta.
U mene ulazi mir. Taj mir preljeva se na druge. I drugi vide da se sa mnom nešto događa. Nisam više živčan, ne prigovaram, ne ogovaram, ne bavim se tuđim grijesima i promašajima. Počinjem uživati u životu, ali ne sebično, već u jednoj velikoj zahvalnosti. I sam sebe iznenađujem jer svako malo u meni se spontano javljaju riječi: Bože, hvala Ti!!! Za zdravlje. Za mir. Za osjećaj ispunjenosti i smisla! Za drugog čovjeka pokraj mene! Za sunce koje me obasjava! Za zalazak sunca! Za dugu! Za osmijeh djeteta! Za pijetla koji pjeva u susjedstvu! Za ručak!
Mi katolici imamo prilike svaki dan doći na tu gozbu, a osobito treba nam biti važna nedjeljna gozba na koju smo svi pozvani.
Uvijek mi je drago kada vjernici imaju hrabrosti i priznaju da nemaju izgovora zašto ne dolaze i da su ti izgovori najčešće glupi.
Mi koji smo redoviti na toj gozbi moramo paziti da nedjelja gozba svete mise ne postane odbojna drugima. Ako je misa lijepa, ako ja srcem molim i pjevam na misi, ako se ja s mise doma vraćam radostan i miran, onda je to poziv svima da dođu.
Ali ako ja na misi gledam tko je sve došao, pa si mislim da pola njih tu ne bi trebalo biti, ili gledam kako je tko došao obučen, pa se onda vratim kućim i odmah krenem prigovarati zašto ukućani nisu otišli na misu ili krenem prigovarati zašto zadatke koje sam zadao nisu obavljeni, onda postajem onaj čovjek kojega je kralj svezao i izbacio van.
Svi smo pozvani, bez obzira kakvi smo, ali jednom kada dođemo, susret sa živim Bogom mijenja nas tako da se otvaramo za naše bližnje i da više na ispravan način ljubimo sebe. Ako se to ne dogodi, završit ćemo vani. Isus nas je na vrijeme upozorio. Amen.