Potreba ispred pravednosti
Današnje evanđelje govori nam o Božjoj velikodušnosti koja ne daje nama ljudima po našim zaslugama, već u skladu s našim potrebama. Što to znači možemo razumjeti iz današnje prispodobe.
Ovo evanđelje podsjeća me na jednu zgodu iz djetinjstva. Sjećam se da je tata znao otići do grada i doveo bi sa sobom jednog ili više ljudi koji su imali bijele kape. Zvali su ih Šiptari. Ustvari to su bili Albanci koje je narod prozvao Šiptari budući da se albanski jezik na albanskom kaže šćip. I ti ljudi onda bi kod nas radili cijeli dan i dobili bi dnevnicu za koju su se dogovorili prije početka rada.
U današnjem evanđelju Isus kraljevstvo nebesko uspoređuje s unajmljivanjem radnika za vinograd. Unajmiti radnike obično bi išao poslovođa, a ne domaćin ili vlasnik vinograda. Činjenica da na teren ide tražiti radnike sam vlasnik, govori nam o obimu posla, jer i poslovođa mora raditi u vinogradu i vlasnik nema koga drugoga poslati.
Gospodar vinograda našao je radnike i dogovorio s njima plaću u visini jednog denara. Denar je bio srebrni novac mase nešto manje od 4 grama. Jedan denar bio je jedna dnevnica, iznos koji je bio dovoljan da se obitelj prehrani toga dana.
Iako je pronašao dovoljno radnika, gospodar opet odlazi na mjesto gdje se skupljaju nadničari, oni koji rade za nadnicu ili za dnevnicu. Ustvari gospodar izlazi pet puta: rano ujutro, u devet sati, u podne, u 15 sati i u 17 sati. Svima kaže: Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo dat ću vam.
Radnici posljednjeg sata
Zaustavimo se na trenutak na ovim posljednjim radnicima. Njih nitko nije unajmio. Oni danas neće donijeti hrane u svoju obitelj. Možda će njihove žene ili oni sami biti primorani prositi u susjedstvu malo hrane za sebe i svoju djecu?
A kako izgledaju ti posljednji radnici? Vjerojatno su mršavi, možda imaju i neku tjelesnu manu, možda šepaju ili ne mogu normalno služiti se rukama? Njihova tragedija je u tome da njih nitko ne treba. Oni su ovom svijetu višak. Zbog njihove nesreće ili možda nesposobnosti, njih nitko nije niti pogledao. Uzeti takvog radnika, misli svijet, bilo bi bacanje novca u vjetar jer taj ne može raditi.
Ali gospodar ne misli kao što svijet misli. Radnici koji su došli u vinograd u 17 sati, došli su već pred sumrak i možda su radili samo sat vremena. Zbog svoje fizičke konstrukcije, možda i nisi mogli više raditi i da su htjeli?
Kreće isplata dnevnica. Od zadnjih. Oni koji su radili samo sat vremena dobili su cijelu dnevnicu. Zamišljam one radnike od jutra koji zadnji stoje u redu i promatraju isplatu dnevnica. Što su mislili u sebi? Možda su mislili kako se gospodar ne razumije u logiku tržišne ekonomije? Možda su mislili da se razbacuje novcem? Možda su mislili da je naivan? Ali sigurno su mislili da će oni koji su radili cijeli dan dobiti više novca od ovih koji su radili jedan sat za cijelu dnevnicu! No, kad su došli na red za primiti plaču, počeli su mrmljati jer su dobili točno onoliko za koliko su se pogodili ili dogovorili.
Tu do izražaja dolazi ljudska i Božja pravednost. Mi ljudi često zaboravljamo na potrebe drugih i imamo očekivanja. Zanimljivo je da radnici koji su radili cijeli dan zaboravljaju na dogovor i očekuju više od onoga za što su se dogovorili. Oni zaboravljaju da su u snazi, da svaki dan imaju osiguran posao, da njih uvijek prve traže kao radnike. Zaboravljaju da ovi slabiji jedva preživljavaju i da im je svaki dan neizvjestan. Kako je strašno ići spavati i misliti hoću li sutra imati posao da bih prehranio obitelj. Ljude to ne zanima. Boga to zanima. Bog gleda na naše potrebe.
Bog i nas uči da gledamo na potrebe ljudi oko nas. Kako je lijepo pred blagdane ili kada su naša obiteljska slavlja, podijeliti s bližnjima koji možda nisu blagoslovljeni kao mi, kolač ili neki komad mesa. Sjećam se dok sam bio dijete da je moja mama nosila kolače susjedima koji su stanovali kat ispod nas. Na taj način nije njih samo razveselila, već je i mene učila da i ja to čin, da i ja dijelim s drugima.
Rekao sam na početku da Bog ne daje po zaslugama, već u skladu s našim potrebama. Ako ćemo gledati zasluge onih koji nemaju, nikada im ne ćemo ništa dati. Mi razmišljamo iz svojih cipela i nikako nam nije jasno kako netko može sve što ima pretvoriti u alkohol, ili zašto netko ne pospremi svoj dom jer za to su potrebne samo dvije ruke, jedna kanta s vodom i jedna krpa.
I tu se mi ustvari lomimo, jer vidimo da ima neradnika koji su naučeni da se cijeli život socijala ili Caritas brinu za njih. Kako pomiriti Božji poticaj da izađemo u susret potrebama ljudi, a da od njih ne učinimo gotovane i neradnike? To je pitanje o kojem često razmišljam i moram priznati da još uvijek nisam našao odgovor.
Slomljena strijela
Sjećam se jednog čovjek koji bi dolazio tražiti novac u jednoj župi gdje sam prije bio. Bio mi je jako simpatičan. Ne zbog naučenih pohvala koje bi počeo izvikivati čim bi me vidio ili kada bi mu dao koju kunu. Jednostavno, bio mi je simpatičan. I uvijek bi se pojavio nakon neke radne akcije.
Više puta znao sam mu reći da ću mu platiti dnevnicu ako uzme malo trimer u ruke i pokosi travu ili barem ako uzme metlu i pomete malo okoliš. Bio je viši i krupniji od mene. Na to bi on odgovorio, poput kazališnog glumca na pozornici s dozom jednog patosa: Velečasni, ja sam slomljena strijela! I tako se moja Slomljena Strijela svaki puta vrlo umješno izvukla iz svakog posla, ali na taj način sam sebi je uskratio dnevnicu. No, možda mu nije niti trebala? Možda je naučio preživjeti dan s kojom kunom u džepu? Mijenjati takvog čovjeka, bezuspješan je posao. Možda je moja Slomljena Strijela samo htio da u njemu vidim Božje dijete kojemu je ponekad važniji susret sa mnom od nekih 10 ili 20 kuna koje sam mu dao?
Gospodine, molim te danas da naučim ne skrivati se proračunato iza propisanih zakona koje svijet smatra pravednima, već da barem znam prepoznati i uvažavati, ako već ne mogu ispuniti, potrebe ljudi oko sebe. Amen.