Kud puklo da puklo
Pred nama je danas evanđelje o bratskoj opomeni. Što je bratska opomena? To je čin ljubavi. Na žalost mi bratsku opomenu ne doživljavamo kao čin ljubavi već kao emotivno nasilje.
Toliko sam puta znao čuti ovu rečenicu: Velečasni, ja vam svakome kaže što ga ide, pa kud puklo da puklo! To nije čin ljubavi, jer ako osoba nije spremna čuti istinu o sebi, možete ju povrijediti ili ćete učiniti da vas izbjegava i da ružno govori drugima o vama.
Jednoj krajnosti pripadaju oni koji drugima govore sve u lice, i to je manja skupina, a drugoj krajnosti pripadaju oni koji su svjesni da i sami imaju putra na glavi pa se boje drugima prigovarati da im ovi ne vrate prozivajući ih za njihove grijehe. Druga skupina, čini mi se, je u većini.
Možemo li naći zlatnu sredinu? Možemo li naći sredinu između kritizerstva s jedne strane i stava ne bi se štel mešati s druge strane? Možemo. Upravo o tome govori današnje evanđelje.
Tri predradnje prije opomene
Bratska opomena znači s puno ljubavi i takta opomenuti nekoga tko radi nešto loše. Opomenuti drugoga mogu tek kada sam napravio tri predradnje. Prva predradnja je moliti za onoga koga mislim da trebam opomenuti, druga predradnja je posvijestiti si da i sam imam putra na glavi, a treća predradnja same opomene je graditi odnos s drugom osobom. I možda je ta zadnja radnja najzahtjevnija jer može jako dugo trajati.
Tek kada sam molio za drugoga, tek kada sam se uvjerio da ne želim drugoga kritizirati kako bih sebe izdigao, tek kada drugi osjeća da mi je iskreno stalo do njega, tak tada mogu reći: Prijatelju, baš zato što te volim, ovo što radiš nije ti dobro! I postoji nastavak ove rečenice jednako važan: Put kojim ideš vodi te u probleme, osjećam da te trebam upozoriti, ali ako me i ne poslušaš, i dalje ću te voljeti.
Što mi činimo? Kada nas netko izbaci iz takta, puknemo, kažemo sve što ga ide, što smo možda godinama potiskivali i trpjeli, a zatim druga osoba kaže nama naše negativnosti, na što mi tek poludimo, posvađamo se, začinimo sve sa sočnim psovkama i prekinemo komunikaciju, duboko uvjereni da smo mi u pravu.
Svezan ili zapetljan odnos
Čitamo u današnjem evanđelju ove riječi: Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.
Najčešće ove riječi tumačimo u smislu svete ispovjedi. Ali bojim se da je to preusko gledanje na poruku koju nam Isus šalje.
Mi vjerujemo da oproštenje koje dobijemo u svetoj ispovjedi vrijedi i za onu stvarnost koju nazivamo nebo. Imam dojam da se kao vjernici švercamo na ispovjedi pa pod sve znane i neznane grijehe ubacimo ono što se sramimo priznati. Švercanja barem s Bogom ne bi trebalo biti. Vjerujem da Bog odrješuje ono što smo naveli. Ako smo bili hrabri sagriješiti, mislim da trebamo biti hrabri to i ispovjediti. Ako smo iskreni vjernici.
No, proširimo ovaj kontekst i izvan svete ispovijedi. Zamislite brata i sestru koji su se u jednom trenutku posvađali, možda zbog neke njive, možda zbog nekih uvjerenja. Zamislite da se nakon puno godina, u starosti ponovno susretnu i on njoj pruža ruku, a ona se okrene na drugu stranu. To je jedna obiteljska drama i ovo ne govorim da bih donosio moralni sud o nekome. Ovo govorim da bih postavio sljedeće pitanje: ako jedna osoba na zemlji odluči svezati jedan odnos, hoće li taj odnos u onoj stvarnosti koju nazivamo nebo biti odriješen, samo tako? Sam po sebi? Isus kaže danas: Što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu. Jesmo li svjesni odgovornosti koju imamo? Jesmo li svjesni koliku moć ima zlo ako mu se predamo? Može li Bog na silu, mimo nas, bez nas, odriješiti ono što mi želimo da ostane svezano? Mislim da ne može.
I ako je istinita današnja riječ Isusova, a vjerujemo da jest, postavlja se pitanje što će biti s onima koji za života nisu htjeli odriješiti svezane, ili ako hoćete, zapetljane odnose? Što će biti s njima? Ako nema vječnosti, ako Boga nema, onda to pitanje nije važno. Ali mi ispovijedamo da Boga ima i da ćemo uskrsnuti na vječni život s Njim!
Da zaključim. Bratska opomena zove se bratska jer potiče na gradnju bratskog odnosa, a ono što mi radimo možda bi se prije moglo nazvati mačehinska ili neprijateljska opomena.
Drugoga smijem opomenuti tek kad sam za njega molio i kad sam izgradio takav odnos u kojem će druga osoba u mojoj opomeni vidjeti iskrenu brigu za sebe, a ne ponižavanje.
Ono što svežemo na zemlji bit će svezano i na nebu. Jesam li svezao ili zapetljao s nekim odnos koji bi me mogao koštati vječnog spasenja?
I nije važno ako mi taj drugi ne želi oprostiti. I možda u ovom trenutku i ja nemam snage za tražiti oproštenje od drugoga. Ali važno je da u sebi mogu zamisliti tu osobu koja je mene povrijedila ili koju sam ja povrijedio, i da mogu u tišini svoga bića reći:
Isuse, po tvojoj riječi ja sada odrješujem svu ljutinu, svu srdžbu, svu bol, sve teške riječi između te osobe i mene. Po Tebi i u Tebi tražim oproštenje od drugoga i dajem oproštenje drugome, iako možda još nemam hrabrosti učiniti to pred tom osobom. Ja želim biti spašen već sada, a onda i kroz svu vječnost. Amen.