Strahovi među nama
Mogu primijetiti kako su nedjeljna evanđelja često pogođena za životnu situaciju u kojoj se nalazimo.
U jeku smo izborne kampanje. Bombardirani smo sa svih strana. Primjećujemo koliko ima prljave igre, udaraca ispod pojasa. Iz života onih koji se kandidiraju izvlači se prljavo rublje, grijesi prošlosti, važe se svaka riječ. Na žalost vidimo da se iznose i stvari koje bi trebale ostati unutar obiteljske intime. Osobito zadnjih dana pokušava se manipulirati nečim stvarno strašnim kao što je silovanje.
Koliko je ovih dana palo teških riječi, i to sve javno, u medijima ili na društvenim mrežama. Svjedočimo kako pucaju i prijateljstva onih koji su se našli na različitim listama stranačkih pokreta. Možemo primijetiti da svaka strana ima svoje sljedbenike koji su spremni odmah zaratiti s onima iz drugog tabora, pa makar verbalnim napadima na društvenim mrežama, prozivanjem, psovanjem, omalovažavanjem.
U takvoj jednoj vrlo nezdravoj i otrovanoj klimi, čovjek se boji izreći svoje mišljenje i najradije bi se povukao u sebe. Mnogi to i čine.
S profila naših poznanika na društvenim mrežama možemo pročitati statuse ili mišljenja koja nas iznenađuju, pa dolazimo u napast da neke ljude maknemo s popisa “prijatelja” kada vidimo da ipak nisu onakvi kakvi smo mislili da jesu.
Uz strah od javnog izgovaranja svojeg mišljenja pred nama je i strah od ekonomske krize i strah od virusa koji se opet širi.
Na strahove koji nas okružuju odgovora nam današnje evanđelje u kojem tri puta slušamo Isusov: Ne bojte se!
Božje oko ili pametni uređaji
Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se ne će otkriti ni tajno što se ne će doznati. Narodna mudrost te je riječi ovako izrekla: Zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju.
Vjerujem da smo svi bili u prilici da smo u nekom biranom društvu od povjerenja govorili o drugima, ustvari tračali druge, pa je netko odmah iz grupe otišao to sve prepričati osobi koja je bila “na tapeti”. I meni su znali doći kako bi mi dojavili što se priča, ali pokušali su samo jednom. Mislim da takve ljude koji žive od prenošenje informacija ili tračeva trebamo držati na distanci i zauzeti prema takvima jasan stav. No, kako bilo, sve se dozna i zato je najbolje uvijek govoriti istinu jer tada ne moramo pamtiti što smo rekli.
S druge strane, znamo biti zabrinuti zbog naših pametnih uređaja koji prate svaki naš korak. Znamo se pitati postoje li stvarno organizacije ili službe koje prate naš život pomoću pametnih uređaja? Problem nastaje ako te uređaje koristimo za nešto zbog čega bismo se sramili kada bi drugi to doznali.
Zanimljivo je da se više opterećujemo raznim teorijama zavjere, umjesto da se pitamo što Bog misli o onome čime se bavimo ili što mislimo? Naime, Bog vidi sav naš život, naše djelovanje i naše misli. Pred Bogom ništa nije skriveno. Čini mi se da bi vjernik radije trebao pitati kakav sam ja pred Božjim pogledom, a Njegovom pogledu ništa se ne može sakriti. I ako se osjećam miran pred Božjim pogledom, onda se ne trebam uznemiravati što će o meni ljudi misliti. Ako sam izgubio mir, uvijek ga mogu povratiti u sakramentu svete ispovijedi.
Ubojstvo duše
Ne bojite se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.
Ponekad do nas dođu vijesti o nekom ubojstvu. Svako ubojstvo je strašno jer u tom trenutku čovjek preuzima ulogu Boga i oduzima drugom čovjeku dar života.
Izgleda da je puno više u današnje vrijeme ubojstva duše i mislim da se tu radi o pravim genocidima. Ubiti dušu čovjeku znači oduzeti mu radost života i smisao za život. Nepravda, gubitak ljudskog dostojanstva, gubitak radnog mjesta ili nemogućnost pronalaženja radnog mjesta, nemogućnost da se zaradi dovoljno kako bi se brinulo o svojoj obitelji, strah da se javno kaže svoje mišljenje, strah da će nam se rugati ako priznamo da smo vjernici, nemogućnost pronalaženja zajedničkog dogovora o bitnim stvarima u društvu, sve to i još puno toga, čini da se svakodnevno ubijaju mnoge duše.
Ako se čovjeku ubije duša, tada čovjek postaje živi mrtvac, zombi. Čovjek bez duše ne može biti sretan i ispunjen, niti može činiti velika djela duha. Za velika djela, potrebna je duša, bez obzira radilo se umjetnosti, arhitekturi, duhovnosti, humanitarnom radu ili svakodnevnom životu.
U vremenu genocida nad ljudskim dušama, strah je opravdan. Tom strahu sami se ne možemo oduprijeti. Zato nam Isusove riječi iz današnjeg evanđelju daju snage. Isus jasno poručuje da se za svakoga od nas brine Otac nebeski. Isus to želi naglasiti kada donosi dva primjera, o vrapcima i o kosi.
Vrapci su u židovskom mentalitetu bile životinje koje nemaju nikakvog smisla, posebno su vrapci poljoprivrednicima išli na živce. Na jednom mjestu spominje se blagoslov za sve životinje, osim za vrapce. Pa ako te beskorisne ptice imaju vrijednost jer se prodaju za jedan novčić, i ako Otac nebeski brine za njih, zar ne će i za nas brinuti? I ako Otac nebeski poznaje svaku vlas na našoj glavi, zar se ne će i za nas pobrinuti?
Hoće li nas Isus priznati ili će nas se odreći?
Riječi kojima završava današnje evanđelje vrlo su mi drage. I možda bi baš te riječi trebalo ponavljati osobito na našim kršćanskim sprovodima, krštenjima, prvim Pričestima, krizmama i vjenčanjima. Te riječi glase: Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.
Na prvi pogled zvuči oštro, ali je itekako pravedno. Ovdje mi sada pada na pamet jedna situacija. Obilazio sam obitelji za vrijeme blagoslova oko Božića u jednoj župi. Ušli smo u jedno dvorište i pozvonili na vrata. Čovjek je otvorio prozor, izvrijeđao nas, psovao i prijetio da će izići van i da će nas istući. Otišli smo. Nakon par godina došao je krstiti dijete. Nisam ništa rekao.
Ponekad mi tako bude teško na slavljima prvih Pričesti i krizmi, jer znam da od iduće nedjelje te djece i tih mladih više ne će biti u crkvi, godinama. Roditelji i kumovi koji se godinama nisu ispovjedili i tko zna hoće li ikada više nakon prve pričesti ili krizme svoje djece. Ulaže se toliko truda, a zašto? Radi fešte? Ponekad mi bude teško jer osjećam da radim nešto što nema smisla, i to se ponavlja svake godine. I zanimljivo je da nitko ne pita na glas zašto prva Pričest ili Krizma, ako nakon tog slavlja tu djecu i mlade više ne ćemo vidjeti u crkvi? Ponekad se osjećam kao da vozim po kružnom toku iz kojeg nema izlaza.
Bude mi teško na sprovodima kada pokapamo one koji u crkvu nisu išli, niti su puštali svećenika u svoju kuću. Bio sam i na sprovodu čovjeka koji je izričito tražio da mu se popa ne zove na sprovod, ali obitelj zbog sela ipak me pozvala.
I da se razumijemo, nije tu u pitanju neki moj ego i odbijanje mene, već odbijanje Boga. Ja sam siguran da je s Bogom puno ljepše i ugodnije i sigurnije živjeti, ali bespomoćan sam pred onima koji to ne žele, pred onima koji za Boga ne mare.
Često upravo takvi neredoviti, koji niti do vjere, a niti do crkve ne drže, upravo od krštenja, prvih Pričesti, krizmi i vjenčanja rade ogromna slavlja i izmišljaju toplu vodu sa svom mogućom dodatnom opremom koja uopće ne drži do osnovnog paketa.
Riječi evanđelja nikada ne doživljavam kao prijetnju, pa čak niti kao opomenu ili ukor, iako to možda jesu, ali nad ovim Isusovim riječima svijet bi trebao zastati i zamisliti se.
Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima.
Gospodine, daj mi milost i snagu da se uvijek priznam tvojim pred ljudima i da druge na to potičem. Amen.