Propovijed na svetkovinu Presvetog Trojstva

Slavimo svetkovinu Presvetog Trojstva. Svećenici uvijek pristupaju propovijedi za ovu svetkovinu s jednim osjećajem nelagode ili grča, zašto? Svjesni smo da trebamo govoriti o najvećoj tajni naše vjere, o samoj Božjoj biti ili Njegovoj prirodi.

Odnos

Govoriti o Bogu je uvijek teško. Mislim na vjernički govor o Bogu. Naime, vrlo je lako moralizirati i govoriti naučene parole ili definicije i plašiti druge Božjim sudom i Božjom kaznom. Pravi govor o Bogu proizlazi ne samo iz teologiji ili vjeronauka, već je pravi govor o Bogu moguć samo iz iskrene duhovnosti, iz odnosa i povezanosti s Bogom, iz života koji se živi u Božjoj blizini. A to je teško.

Graditi odnos s Bogom je teško, kao što je teško graditi pravi odnos s drugim čovjekom. Zašto? Zato što smo u odnosima vrlo često sebični. Gledamo sebe, možda i podsvjesno. Što ću ja dobiti ako se žrtvujem za svoju djecu? Što ću ja imati ako moja ne bude uvijek zadnja? Što ću ja dobiti ako budem dobar prema toj osobi? Pa onda mislimo kako nikad nije loše imati nekog svog odvjetnika, liječnika, osobu na položaju, za slučaj da mi treba.

U cijelo šumi odnosa s drugim ljudima postoji jedan odnos koji je ipak drugačiji, to su prijatelji. Jeste li primijetili da prave prijatelje nikada ne pokušavamo mijenjati? Čak smo spremni prihvatiti kritiku i savjet od prijatelja. Prijateljima možemo oprosti ono što drugima ne bismo mogli. Pravih prijatelja u životu ima jako malo.

Svi mi čeznemo osjetiti bezuvjetnu ljubav, ali vidimo da toga na zemlji baš i nema puno. Čini se da je pravo i iskreno prijateljstvo možda nešto najbliže toj bezuvjetnoj ljubavi. Kako je divno moći reći pred prijateljem ono najlošije o sebi, izbaciti pred prijatelja sve smeće i sav otrov koji imamo u sebe, a da se naš prijatelj ne sablazni, niti da nas osudi, već da nam bude podrška. Mislim da je takav odnos među ljudima nešto najljepše.

Samoća

Vrijeme karantene izazvalo je u nama jedan od najvećih strahova današnjice. Nešto što na žalost mnogi žive, a to je samoća. Biti sam. Biti ostavljen. Nekada smo mislili da samoća pogađa samo starije, ali sada vidimo da od samoće trpe i mlađi ljudi.

Ne bih volio da me se krivo shvati, svjestan sam da nas život melje i često nosi kamo ne bismo htjeli, ali ako je netko prema nama bio pun ljubavi, mislim da takvu osobu nikada ne možemo ostaviti, bez obzira koliko bili daleko jedan od drugoga. Što želim reći? Čini mi se, a volio bih da griješim, da smo za samoću sami, ne volim tu riječ no sada ju moram koristiti, krivi.

Ako roditelj zapostavlja obitelj, ako se roditelji stalno svađaju, ako pod utjecajem alkohola ili trijezni jedni druge maltretiraju, ako djeca jedva čekaju pobjeći iz takve obitelji, je li čudno da takvi roditelji ostaju sami? Osoba kojoj nitko nije po volji. Osoba koja svima nađe zamjerku. Osoba koja uvijek zna bolje od drugih… Je li čudno da takva osoba ostane sama? Naš Bog nije samac i o tome nam govori današnja svetkovina.

Obitelj kao slika Presvetog Trojstva

Mi katolici vjerujemo da je Bog jedan i da je u sebi Trojstvo. Da je Bog jedan govori nam zdrava logika, jer ne može biti više bogova. Više bogova dovodi nas do pitanja koji bi od njih bio glavni?

U neprestanoj gužvi, teško bi bilo moliti se svim bogovima, pa bi čovjek tražio glavnoga. Zatim, kao što ne možemo reći da postoje dvije ili više istina, ne može biti niti više bogova. Više bogova, kao i više istina ulazi u međusobni sukob. I pitamo se tko je na kraju pravi bog i koja je na kraju prava istina.

U društvu, kao i u obitelji treba postojati netko tko nosi odgovornost, netko čija je riječ zadnja, netko tko će na sebe preuzeti odgovornost osobito onda kada je pogriješio. Ako u obitelji, kao i u društvu, nema dogovora i svatko vuče sebi, tada se događa kaos.

Možda nam nije tako teško shvatiti da je Bog jedan, ali ovo da je trojstven u sebi, e to nas već prilično zbunjuje. Jedan, a tri, i svaki različiti od drugoga, a opet Jedan. Djeluje kao zagonetka. Ali nije.

Jedna od najljepših slika Presvetog Trojstva, a svaka slika o Bogu ja uvijek nespretna, dakle, najljepša slika o Presvetom Trojstvu je obitelj. Obitelj je jedna. U obitelji su otac, majka i djeca. Otac ne može biti majka i majka ne može biti otac. Djeca nisu roditelji, niti su roditelji djeca.

Obitelj je danas u krizi jer nas se želi uvjeriti da obitelj nužno ne mora biti jedna i da nije nužno da u obitelji bude majka i otac, već da je nešto sasvim normalno da osoba može imati više obitelji i da roditelji mogu biti ili dva oca ili dvije majke. Samo što dva oca ili dvije majke normalnim, prirodnim, putem ne mogu roditi dijete.

Dakle, da bi obitelj postojala potrebna je ljubav majke i oca, a ta ljubav utjelovljuje se, postaje vidljiva u djeci. Djeca su plod ljubavi. Obitelj se temelji na međusobnom odnosu ljubavi i povjerenja. Nekim obiteljima to polazi za rukom, nekima ne.

Sve što o Bogu znamo, objavio nam je Isus iz Nazareta. On je objavio Boga kao Oca koji je Stvoritelj, Sina koji je Spasitelj i Otkupitelj, te Duha Svetoga koje je Posvetitelj. Međusobna ljubav Oca i Sina je Duh Sveti.

Kao što nije prirodno da je čovjek sam, a ako smo stvoreni na sliku Božju, onda nije prirodno niti da Bog bude sam. Ako je Bog ljubav, to znači da je u sebi odnos. Ljubav isključuje samoću. Ljubav nužno govori o odnosu, o drugome koji me prihvaća baš takvoga kakav jesam. Ljubav govori o drugome koji vidi moje kvalitete, ali vidi jasno i moje mana. Ljubav govori o drugome koji mi pomaže razvijati moje kvalitete i koji je strpljiv s mojim manama. Ljubav govori o drugome kojega sam spreman staviti na prvo mjesto u mojem životu.

Gospodine, dok danas slavimo Tebe koji si Presveto Trojstvo, molimo Te, da naše obitelji postanu slika Tvoje Trojstvene Ljubavi. Amen.