Od zahvale za žetvu do rođendana Crkve
Slavimo svetkovinu Duhova ili Pedesetnicu. Kod Židova je Pedesetnica bila prvotno blagdan zahvale za žetvu koji si se slavio pedeset dana nakon Pashe. Kasnije je blagdan dobio teološko značenje pa se na Pedesetnicu slavio događaj kada je Bog svojem narodu darovao Toru ili Zakon na brdu Sinaju, nakon izlaska iz egipatskog ropstva.
Ako ste pažljivo slušali prvo čitanje i evanđelje mogli ste ostati zbunjeni. Luka u Djelima apostolskim opisuje događaj Duhova pedeset dana nakon Uskrsa, a Ivan u evanđelju opisuje iskustvo Duha Svetoga u zajednici apostola na dan Uskrsa.
Sveto Pismo događaje donosi pod svjetlom teologije. Nije toliko važno kako se nešto dogodilo, ne ide se za tim da se o događaju izvijesti kao o nekoj vijesti u novinama. Važno je shvatiti što je pisac htio reći, u ovom slučaju Bog.
Božja frekvencija
Kako bismo najjednostavnije pokušali opisati Duha Svetoga i njegovo djelovanje? Danas kad imamo pametne uređaje u koje su integrirani svi mogući uređaji koje smo prije koristili zasebno, teško je sjetiti se radio uređaja koji je prvo imao okrugli gumb za traženje radio stanica. No bez obzira na nove tehnologije, svaka radio postaja i dalje ima svoju frekvenciju na kojoj se nalazi.
Duha Svetoga možemo usporediti, iako je svaka usporedba manjkava, upravo s frekvencijom, koja je bitna za vjeru. Moram naći frekvenciju Duha Svetoga ako želim biti vjernik i djelovati kao vjernik.
Čovjek nadilazi svoja ograničenja u Duhu Svetom
Često možemo čuti u razgovoru kako se kaže da čovjek ne mora biti vjernik da bi bio dobar čovjek. Ili, kažu, da ima ljudi koji nisu vjernici, ali su bolji od mnogih vjernika. Složio bih se djelomično s ovim tvrdnjama. Stvarno ima ljudi koji su dobri, iako nisu vjernici. Kao što na žalost ima vjernika koji su jako zločesti. Zašto kažem da se slažem djelomično?
Vjernik nije jednostavno čovjek. Vjernik nije samo čovjek. Vjernik je u jednom poniznom smislu nad-čovjek. Pokušati ću to objasniti.
Naše biti čovjek, naša ljudskost ima ograničenje, ima svoj okvir. Mnogi se trude biti dobri. I stvarno, kada smo zdravi, kada imamo dovoljno za život, kada smo okruženi ljudima koje volimo, kada ostvarujemo svoje planove, lako je biti dobar.
Puno teže je biti dobar kada si bolestan ili kada je netko tvoj teško bolestan. Teško je biti dobar kada osjećaš na svojoj koži nepravdu i maltretiranje. Teško je biti dobar kada se trudiš pošteno živjeti, a od tog poštenog života ne možeš skrbiti za svoju obitelj. Ipak, poznati su nam i primjeri dobrote iz najgorih mjesta koje je čovjek stvorio, kao npr. koncentracijskih logora.
Kada kažem da je naša ljudskost, naše čovještvo, naša ljudska dobrota ograničena, onda mislim na onaj trenutak kada se umorimo od borbe protiv vjetrenjača. Kada vidimo da uz sav naš trud, svijet ne samo da nije bolji, nego se čini gorim. Kada kažemo drugima na rubu očaja: Toliko sam ti puta oprostio, toliko sam puta krenuo iz početka, ali ti me i dalje iskorištavaš i vučeš u svoj ponor. Više ne mogu.
Moja prva tvrdnja glasi da je naša ljudska dobrota ograničena i da se s vremenom troši.
Druga tvrdnja govori o našoj ljudskoj ranjenosti koja vuče svoje posljedice od prvog grijeha. Ta posljedica prvog grijeha zove se sklonost grijehu. Što to znači?
Na primjer, ako me netko krene vrijeđati, moja prva misao ne će biti da taj čovjek ima loš dan i da ga nešto muči, već ću prvo pomisliti kako da mu vratim milo za drago. Ili, ako čujem da se nekoga ogovara, moja prva pomisao ne će biti da ustanem i odem, nego ću naćuliti uši da čujem ono loše koje se govori o drugima. Ili, ako nađem novčanik u kojem ima novaca, prvo ću pogledati je li me netko vidio, zatim ću pomisliti da bih to trebao zadržati, a tek na kraju ću se pitati ne bih li trebao novac vratiti vlasniku.
Takvi smo. Slabi, skloni grijehu i ograničeni u dobroti. Ako se, iako takvi, otvorimo za Boga, i primimo Duga Svetoga, onda stvarno postajemo nad-ljudi u najpozitivnijem smislu te riječi. Do te mjere da potpuno mirno možemo predati svoj život poput Edit Stein ili Maksimiliana Kolbea koji su završili u Auschwitzu. Ili poput Majke Terezije koju su mnogi pokušavali ocrniti, ali ona je i dalje živjela svoju vjeru i skupljala umiruće po cesti. Ili poput Alojzija Stepinca oko kojeg se Hrvati još uvijek ne mogu složiti je li on bio pozitivan ili negativan lik.
Svatko može reći da je vjernik, ali biti vjernik može se biti samo u Duhu Svetome. Duh Sveti je taj koji nam daje snage da idemo dalje, kada se ljudski više ne može. Duh Sveti nam daje nadahnuće da učinimo nešto dobro za drugoga baš sada bez puno razmišljanja. Duh Sveti u nama održava vatru ljubavi prema Crkvi i onda kada u Crkvi čujemo za skandale koje nikada ne bismo očekivali. Duh Sveti nosi nas na nedjelju misu i daje nam da po sakramentu ispovjedi i Pričesti obnovimo svoju vjeru i snagu za život. Duh Sveti potiče nas da ustanemo i odemo iz okoline koja je negativna i zla. Duh Sveti hrani nadu u nama da će budućnost biti dobra i da nas Bog ne će zaboraviti.
Netko tko sebe smatra vjernikom, a nema Duha Svetoga, samo je religiozna osoba koja će se pred prvom životnom krizom pokolebati i okriviti Boga za svoje probleme.
I za kraj pitanje. Svi smo dobili Duha Svetoga u krizmi, ali što se onda dogodilo? Ja mogu dobiti najbolji automobil, ali ako sam uvjeren da nikada ne ću naučiti voziti, onda mi taj dar ništa ne koristi. Čini se da je na našim krizmama važan svaki dar, osim dar Duga Svetoga. Kada smo se zadnji puta pomolili Duhu Svetome i zamolili Ga da ispuni naš život Božjom frekvencijom vjere kako bismo kao vjernici postali nad-ljudi u najpozitivnijem smislu te riječi. Kako bismo nad-vladali našu ograničenu ljudskost i otvorili se za Božanski život u nama. Amen.