Mogu li “ljubav” i “zapovijed” zajedno?
Današnje evanđelje, odmah na početku, stavlja zajedno dva pojma, a to su ljubav i zapovijed. Nama se čini da se pojmovi ljubav i zapovijed međusobno isključuju. K tome, ova Isusova rečenica: Ako me tko ljubi… podsjeća nas na uvjetovanu ljubav, a ljubav bi trebala biti bezuvjetna.
Koliko smo puta čuli u životu, a možda i sami govorili drugima, tu uvjetovanu ljubav. I to počinje već od malih nogu. Ako voliš tatu, pojedi juhu za ručak. Ako voliš mamu, pospremi sobu. Ako me voliš, prestat ćeš pušiti, piti, družiti se s lošim društvom. Ako me voliš, prestani činiti ono što meni smeta, ono zbog čega te ne mogu prihvatiti.
Kada smo pokušali sve metode da bismo drugoga promijenili i kada je sve bilo bez uspjeha, onda kao zadnji pokušaj ostaje uvjetovanje ljubavlju: Ako me voliš,… Meni za ljubav… Taj zadnji pokušaj postaje stvarno zadnji, jer čini se da nemamo toliko ljubavi da bismo promijenili sebe zbog drugih. I tu je najveća greška koju možemo učiniti. Tu je najčešće početak kraja. Zaboravljamo da uvjetovana ljubav, nije ljubav, već ucjena. No, tome ćemo se vrati kasnije.
“Zapovijed” u izraelskoj kulturi
Sada nam se spontano javlja pitanje: Je li moguće da i Isus nas uvjetuje? I to čak spominjući riječ zapovjedi!? Kako razumjeti pojmove ljubav i zapovijed zajedno? Možda je problem u načinu razmišljanja?
Za Isusove suvremenike pojam zapovijed bio je ne samo nešto normalno, već nešto veliko i sveto. Nešto povezano s darivanjem i savezom.
Ustvari, čak nešto što je govorilo o simpatiji i odabiru između svih ostalih. Po deset zapovijedi izraelska plemena postaju izabrani Božji narod. Kada Bog daje deset zapovjedi Izraelcima, oni postaju poseban, odabrani židovski narod. Oni postaju Božja milina, sva simpatija i ljubav Božja počiva na njihovom narodu zbog tih zapovjedi.
Zapovjedi dolaze putem Božje objave, koja se događa samo jednom narodu, izabranom narodu. Zato zapovjedi postaju i razlog narodnog ponosa. Za pobožnog Židova zapovjedi nisu teret, već radost.
U zapovijedima se otkriva osobita Božja ljubav prema izabranom narodu, i upravo iz zapovjedi dolazi i dostojanstvo samog naroda, jer Bog se udostojao, preko zapovjedi, sklopiti Savez sa svojim narodom. Savez se sklapa s nekim koga poštuješ, koga uvažavaš, s nekim koga stavljaš na svoju razinu. Zapovjedi, po kojima Bog s izraelskim plemenima sklapa savez, razlog su narodnog ponosa i radosti.
“Zapovijed” u našoj kulturi
Pojam zapovijed za nas danas ima negativno značenje. Zapovijed podrazumijeva okvir kojemu se mi moramo prilagoditi. Zapovijed ne podrazumijeva naše mišljenje, niti naše raspoloženje. Na zapovijed treba odgovoriti. Bez razmišljanja. Bez obzira jesam li raspoložen ili nisam, ili možda mislim da bi se zapovijed mogla lakše ili čak kasnije izvršiti.
Stvarno je žalosno kada vjernici doživljavaju Boga kao nekog zapovjednika koji izdaje zapovjedi koje se bez prigovora trebaju izvršiti. Kako onda ispravno razumjeti Isusove riječ: Ako me ljubite, zapovjedi ćete moje čuvati?
Prava ljubav?
Ja bih se usudio reći da na ovoj zemlji nikada ne ćemo moći ostvariti ljubav u punini. Nikada ne ćemo moći ljubiti, a da u isto vrijeme ne povrijedimo sebe i druge. Zato što smo često sebični i gledamo sebe i svoje potrebe.
Možda zvuči malo pesimistički? Ali ako bismo to mogli sami ostvariti u punini, onda ne bismo trebali Boga. Bili bismo jednaki Bogu jer samo On može bezuvjetno i nesebično voljeti.
Ako ne možemo savršeno i bezuvjetno voljeti i biti voljeni, što možemo? Prvo, mislim da to trebamo prihvatiti, da je naša zemaljska ljubav ograničena. Zatim, možemo poštivati druge i sebe. Poštivati druge i sebe znači prihvatiti zapovjedi. Možda bih radije sada zamijenio pojam zapovijed s pojmom odgovornost. Ili, možda čak još bolje pojam pokriće!
Ako već nismo kadri bezuvjetno ljubiti i biti ljubljeni, onda bismo barem u ljubavi trebali biti odgovorni, a to znači da ne prihvaćam ljubav zdravo za gotovo, da ljubav nije nešto što se najnormalnije podrazumijeva i događa samo od sebe. Ako već nisam kadar bezuvjetno ljubiti i biti ljubljen, onda barem trebam dati neko pokriće za ljubav koju mi drugi daju.
Branitelj koji pokazuje put pravoj Ljubavi
Usuđujem se reći da je najveća žudnja svakog ljudskog srca biti bezuvjetno ljubljen i bezuvjetno ljubiti drugoga. Usuđujem se reći da sve naše životno nezadovoljstvo i naš neuspjeh upravo dolazi iz nemogućnosti ostvarenje takve ljubavi. I što ćemo sada?
Isus kaže: I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. U drugoj smo fazi olakšavanja mjera nakon epidemije. Radujemo se trećoj fazi. Čini mi se da i uskrsno vrijeme ima svoje tri faze. Mi idemo prema drugoj fazi, a to je Isusovo uzašašće na nebo i bez druge faze ne može se dogoditi treća, a to je dolazak Duha Svetoga.
Negdje sam čuo da je u Isusovo vrijeme postojala jedna praksa za vrijeme javnog suđenja. U to vrijeme nije bilo odvjetnika, nego samo tužitelj. Odvjetnika nije trebalo ako je optuženik imao svjedoke, ali što kada nije bilo svjedoka?
Otvaram zagradu. Posebno su mi dirljive one scene u filmovima kada ljudi spontano ustaju i pristupaju onome koga sustav ili nepravda žele uništiti. Pada mi na pamet scena iz filma Društvo mrtvih pjesnika kada učenici u znak podrške voljenom profesoru ustaju i penju se na školske klupe i mirno stoje, iako to ne smiju. Tom gestom nisu promijenili sudbinu voljenog profesora, ali barem su pokazali, prvo sebi, a onda i drugima da ne podržavaju sustav. Zatvaram zagradu.
Vraćam se na pravosudnu praksu Isusovog vremena. Kada ne bi bilo svjedoka, a suđenje je bilo javno, znalo se dogoditi da bi ljudi koji su bili prisutni, istupili i stali pokraj optuženog. Tom gestom željeli su pokazati da vjeruju da optuženik govori istinu i da vjeruju da je nevin. O tome govori Isus, to je Branitelj kojeg spominje!
Ako nismo u mogućnosti bezuvjetno ljubiti i biti ljubljeni, ako budemo odgovorni u ljubavi i trudimo se dati pokriće za ljubav koju imamo, tada će uz nas stati Branitelj, Duh Sveti, koji nam može pomoći da se bezuvjetnoj ljubavi približimo već sada. Kako ćemo to prepoznati? Ustvari lako, iako je put do tog trenutka vrlo težak.
Znam da je Branitelj uz mene kada rečenicu: Ako me voliš, promijenit ćeš se., pretvorim u rečenicu i životni stav koji glasi: Zbog mene se ne moraš mijenjati, jer te volim baš takvog. To je trenutak kada dolazi najveće čudo našega života. Čudo ljubavi! Čovjek se mijenja samo tada kada osjeti bezuvjetnu ljubav, kada nema više pritiska da se mora mijenjati, kada je voljen i ovakav kakav jest, grešan, slab i često zločest i zao.
Vjerujem da to možemo osjetiti samo po Isusovoj ljubavi koji nam daje Branitelja. Branitelj je taj koji je optimističan prema nama, koji bez obzira na naše padove, vjeruje da možemo. Isus nam šalje Branitelja koji je spreman stati uz nas i pokazati nam da smo voljeni i onda kada sami sebe ne volimo. Branitelja koji nam može dati tu novu ljubav koja drugoga voli i kada to drugi ne zaslužuje. Branitelja koji nam pokazuje ljubav kojom možemo druge prihvaćati i voljeti, bez potrebe da ih mijenjamo onako kako mi mislimo da bi drugi trebali biti. Takvu ljubav želim vama i sebi! Amen.