Dragi župljani, dragi bivši župljani, dragi čitatelji!
Tako je teško danas reći: Sretan Uskrs! Uskrs kao temelj naše vjere uvijek bi trebao biti radosna vijest jer govori o Isusovoj pobjedi nad smrću, ali okolnosti ovog Uskrsa nisu sretne. Toliko nam se toga dogodilo u zadnje vrijeme što je izazvalo strah u nama.
Pitanja
Sam sebi ovih dana postavljam mnoga pitanja. Teško mogu shvatiti da ove godine vjernici nisu imali mogućnost ispovjediti se. Najljepše i najsvečanije dane crkvene godine proveo sam u našoj župnoj crkvi sam. Gotovo mi djeluje nestvarno da na misi za naš najveći blagdan u našoj župnoj crkvi nema vjernika.
Iskreno i s dobrom nakanom pitam se je li moglo drugačije? Pitam se zašto nismo barem na trgu pokraj naše župne crkve mogli slaviti misu, poštivajući sve propise, te nakon mise blagosloviti hranu? A opet, s druge strane, zamišljam da na to misno slavlje dođe netko neodgovoran, tko boluje od virusa i zarazi druge. Sigurno da bih se osjećao odgovoran i nosio na duši sve kojima bi se moglo narušiti zdravlje ili čak ako bi nečiji život bio u opasnosti.
Kušnja
Ovih dana razmišljam i o nečemu što smo učili na studiju a tiče se svećeničkog reda. Svećenik se redi za narod, za zajednicu. Mogu reći da sad shvaćam koliko je svećeniku potrebna zajednica, koliko su mu potrebni njegovi ljudi, ljudi kojima je poslan. Stvarno mi nedostajete i osjećam koliko ste važni za mene kao svećenika. Bez vas moj svećenički poziv gubi smisao.
I dok svi mi ovih dana sa zahvalnošću mislimo na liječnike, medicinsko osoblje, vatrogasce, članove civilne zaštite, policajce, vozače kamiona, djelatnike trgovina, mogu vam reći da sam im malo zavidan. Nisam grešno i zločesto zavidan, ali iako nabrojenima nije lako, oni ipak rade svoj posao. Teško im je, ali ostvaruju svoje zanimanje. Ja osjećam pomalo tugu jer nisam u mogućnosti živjeti svoj poziv, i to mi je velika kušnja. Nastojim tu kušnju primiti u vjeri i biti strpljiv, ali ne ide mi baš onako kako bih htio.
Grob
Današnje evanđelje stavlja pred nas prazan grob. Strah od virusa, strah od potresa, strah od gladi, strah od gubitka posla, strah od budućnosti, strah od ekonomske krize… Sve te strahove možemo staviti pod isti nazivnik: grob. Ili smrt.
U životu sam bio na puno sprovoda. Toliko puno da su mi sprovodi postali nešto prirodno. Primjećujem na sprovodima ljude koji sa strahom gledaju prema lijesu u kojem se nalaze posmrtni ostaci. Primjećujem ljude koji stoje daleko od iskopanog groba i nemaju hrabrosti doći i pogledati u tu rupu u kojoj je već položena osoba koju su došli ispratiti na posljednji počinak.
Iako su mi sprovodi već skoro nešto prirodno, ipak se na svakom sprovodu zagledam u taj lijes koji je položen u grob i sam sebi kažem da ću jednom i ja tako završiti. Smrt je naš najveći neprijatelj. Smrt je naš najveći strah. Iako smo vjernici, bojimo se da možda tamo nema ništa.
Problematičan Uskrs
Jeste li primijetili u svijetu razliku između proslave Božića i proslave Uskrsa, mislim na redovite okolnosti. Božić je brend koji se dobro prodaje i počinje se prodavati još prije došašća, ali ovaj svijet ne zna što bi s Uskrsom. Probali su sa zecom, pilićima i jajima, ali nije im baš uspjelo. Za svijet u kojem živimo Božić je kao blagdan mira i obitelji, a u cijeloj priči najvažniji je ugođaj. Ali zato svijet ima problem s Uskrsom. Zašto?
Slavlje Uskrsa sastoji se od muke, smrti i uskrsnuća. A to su tri teme koje ovaj svijet izbjegava. Pravi se svijet da te teme ne postoje. I stvarno je teško povjerovati, gotovo nemoguće, da uz silan tehnološki, medicinski i gospodarski razvoj, muka i smrt i dalje postoje! O uskrsnuću da i ne govorimo.
Upravo nam strah može pomoći da izmjerimo našu osobnu vjeru u uskrsnuće. Puno straha, malo vjere. Malo straha, puno vjere. Kada kažem vjera, ne mislim na fanatizam, već na sigurnost da nebeski Otac ne će dopustiti da mi se dogodi ništa loše. Mislim na osjećaj dubokog mira i na svijest da sam ovdje samo u prolazu. Da ovo ovdje nije moje cilj. Ovaj život je vježbalište, poligon, na kojem trebam pokazati da sam spreman za cilj.
Zato prazan grob, grob u kojem nema Isusa, izaziva naše strahove i naš razum. Prazan grob izazov je našoj vjeri. Prazan grob samo je početak. Početak uskrsnog vremena. Kroz ovih pedeset dana koji su pred nama i mi želimo zajedno s učenicima proći iskustvo susreta s Uskrsnulim. Oni nije samo ustao iz groba i otišao negdje. On se kao Živi družio sa svojim učenicima. Na taj put sa Živim krećemo i mi danas.
Gospodine, iako slavimo Uskrs, nekako osjećamo kao da je još uvijek Veliki petak. Uskrsnuli Isuse, umnoži nam vjeru u Tvoje uskrsnuće kako bismo pobijedili svaki strah, osobito strah od smrti! Amen.
Sretan i blagoslovljen Uskrs!
vlč. Luka