Drugačija Cvjetnica
Započinjemo Veliki tjedan. Nedjelja muke Gospodnje ili Cvjetnica jedno je od najljepših misnih slavlja u crkvenoj godini. Jedan od dana u godini kada najviše ljudi dolazi u crkvu.
Cvjetnica je imala i karitativni naglasak. Zadnjih godina Caritas zagrebačke nadbiskupije dobavljao nam je maslinove grančice za koje su vjernici davali dobrovoljni prilog. Od prikupljenog milodara pola je išlo za Caritas zagrebačke nadbiskupije, a pola za župni Caritas.
Današnje Cvjetnica je drugačija. Prazna. U tišini. Ne odjekuje pjesma naših župnih zborova. Ne pjeva se Muka. Nema grančica. Nema vjernika. Započinjemo Veliki tjedan, a uopće to ne osjećamo.
Muka
Pred nama je danas Muka Gospodine našega Isusa Krista kako ju je zapisao Ivan.
Pred nečijom mukom, pa i pred onom vlastitom, najčešće se osjećamo bespomoćno i jadno. I možda je upravo smisao muke probuditi u nama taj toliko vrijedan osjećaj, osjećaj koji je danas toliko tražen i cijenjen, a to je osjećaj suosjećanja ili empatije.
U zadnje vrijeme imamo puno prilike za suosjećanje. Navedimo neke.
Umirući od korona virusa koji su ogoljeni blizine onih koje vole. Obitelji umirućih koji se ne mogu oprostiti sa svojima, a kako je osobito teško kada se ne možeš pomiriti s nekim tko umire. Možda je zadnji susret prije odlaska u bolnicu bio obilježen svađom i pregrubim riječima, a nemaš prilike ispričati se i pomiriti. Izjeda te osjećaj krivnje.
Liječnici i medicinsko osoblje koje spava na stolicama, radnim stolovima ili hodnicima. Možda već danima nisu bili u svome domu i s najmilijima, a boje se i otići da ne zaraze članove svojih obitelji.
Žrtve potresa koje su morale napustiti svoj dom. Sve što su stvarali godinama u nekoliko trenutaka je uništeno.
Prekrasne crkve koje su bili svjedoci naše povijesti pretrpjele su ogromna oštećenja, kao institucije važne za organiziranje vjerničkog života u našoj mjesnoj Crkvi. Tu mislim na naša sjemeništa, nadbiskupsku klasičnu gimnaziju i centralno tijelo naše nadbiskupije.
Ono što osobito u nama pobuđuje suosjećanje je gladno i siromašno dijete. Dijete koje ničim nije zaslužilo da ide gladno spavati. Dijete koje nema barem ono osnovno za dostojanstven život.
Prepoznati jadnike
Gledajući te bolesnike, liječnike, mrtvačke ljesove, ruševine nakon potresa i uplakane ljude koji su ostali bez doma i u strahu od ponovnog potresa, čovjek spontano i potreseno, iz dubine svoga biča jedino može osjetiti da je izrekao riječ Jadan!
Dok u nama postoji mogućnost da izreknemo za druge i za sebe riječ Jadan!, do tada smo ljudi. To znači da imamo suosjećanja, to znači da možemo osjećati s drugima. Iz tog suosjećanja, iz tog osjećanja za druge, javljaju se druga dva osjećaja.
Osjećaj zahvalnosti jer vidimo da mi imamo ono što su drugi izgubili i najčešće to uopće ne cijenimo. I drugi osjećaj je solidarnost koja počinje pitanjem a što ja mogu učiniti da pomognem, barem malo.
Nije jednostavno u drugome i u sebi prepoznati jadnika. Svijet u kojem živimo uči nas da jadnike treba izbjegavati. Svijet kaže da su jadnici sami krivi zbog svojeg stanja. Svijet se ne bavi jadnicima, svijet traži sposobne, ugledne, jake i moćne.
No postoji i jedan psihološki temelj za izbjegavanje jadnika. Jadnik mi zrcali ono što bih i ja mogao postati. Ja bih mogao dobiti virus, ja bih mogao ostati bez doma, i ono čega se danas čovjek najviše boji: i ja bih mogao umrijeti.
Gledajući jadnika, čak i nesvjesno, ja vidim sebe. Vidjeti sebe kao jadnika je toliko bolno, da odmah okrećem pogleda od jada i jadnika. Baš zato mislim da je važno vidjeti jad i vidjeti jadnika i ne pobjeći. To znači biti čovjek. Danas je to tako teško! I zato nam je potreban Onaj koji je pobijedio svoj jad. Onaj koji je od Jadnika postao Pobjednik. Pobjednik nad jadom, nad zlom, nad mržnjom i najvažniji, Pobjednik nad neprijateljem kojega se najviše bojimo, nad smrću.
Isus Jadnik
Današnje nedjelja stavlja pred nas Isusa Jadnika. U muci čitamo kako su Isusa izdali, pratimo događaje na posljednjoj večeri, zatim bijeg učenika, montirani sudski proces, nepravednu osudu, mučenje i nasilnu smrt koja se događa među ljudima bez smilovanja i bez suosjećanja, čast iznimkama.
I zato pitam te možeš li danas pred tim bičevanim čovjekom, okrunjenim trnovom krunom, pred čovjekom kojega je križ dodatno ponizio i satro, pred čovjekom kojega su pljuvali i vrijeđali kada mu je najviše trebalo ljudsko suosjećanje, pred čovjekom koji sam umire na križu okružen nerazumijevanjem i ponižavanjem, možeš li pred takvim čovjekom reći: Jadan!?
Ako možeš u svoj iskrenosti reći Jadni moj Isuse! onda si spašen! Isusov jad liječi našu ljudsku jadnost. Isus Jadnik vraća dostojanstvo jadnicima ovoga svijeta. I daje nadu.
Zagledati se u uči Jadnog Isusa i svom dubinom reći Jadni moj Isuse!, znači promijeniti život. Onaj tko se zagledao u oči Jadnog Isusa i osjetio suosjećanje prema Njemu, više se ne može rugati nikome. Niti vjernicima. Niti nevjernicima. Tko suosjeća s Jadnim Isusom nema više osude za nikoga, niti predrasuda. Niti prema migrantima, niti prema muslimanima, niti prema homoseksualcima, niti prema kapitalistima, niti prema susjedu…
Onaj tko je zagledan u oči Jadnog Isusa ne može vrijeđati drugoga niti se sprdati drugome. Ne može vrijeđati drugoga jer je vjernik, niti vrijeđati drugoga koji je nevjernik.
A danas je toliko puno onih koji ismijavaju druge, koji se rugaju, koji su cinični, koji se zlurado vesele tuđoj nevolji. Za sve njih molim Tebe Gospodine danas! Da ugledaju Tvoje jadno Lice i u njemu prepoznaju svakog čovjeka koji je jadan i potreban suosjećanja. Amen.