Propovijed na prvu nedjelju korizme A

Pustinja

Odmah na početku današnjeg razmišljanja zaustavit ćemo se na dva pojma. To su pustinja i đavao.

Pustinja je mjesto tišine i praznine. U pustinji ne pomaže nam većina stvari na koje smo naučeni u svakodnevnom životu. U pustinji se traži bitno, ono što može pomoći u golom preživljavanju.

Kada bi pobožni Židov čuo riječ pustinja, to bi ga odmah asociralo na susret s Bogom. U pustinji Mojsije susreće Gospodina u gorućem grmu. U pustinji Izraelski narod čini savez s Bogom. Bog vodi svoj narod kroz pustinju. Nas pustinja baš i ne asocira na Boga, već na pijesak, sunce,  pješčane dine i možda kakvu pustinjsku oazu.

Čini mi se da pustinje postoje svuda oko nas, mislim na duhovne pustinje. Postoje dvije vrste duhovne pustinje. Nametnuta i izabrana. U nametnutoj pustinji žive ljudi koje su drugi ostavili. Takva pustinja je najteža. Tako je žalosno vidjeti osobu koja je ostala bez bračnog druga, a djeca su otišla ili ih nije bilo, a susjeda možda u blizini nema. Osobito je teško vidjeti ljude od kojih su njihovi najbliži doslovno pobjegli, pa su ostali sami možda zato što su bili alkoholičari ili nasilni.

Postoji i pustinja koju čovjek namjerno izabere. To je blagoslovljena pustinja. To može biti dio dana kada se ustaneš prije svih ukućana i rano ujutro popiješ kavu s Isusom dok svi još spavaju. Pomoliš se za to vrijeme i kratko popričaš s Isusom. Ta blagoslovljena pustinja može biti pola sata u danu kada se povučeš u svoja četiri zida,  ugasiš računalo i mobitel, televiziju i radio. I ostane to vrijeme u molitvi ili u čitanju literature koja je duhovna i pomaže tvoj život vjere. Možda je netko u mogućnosti s vremena na vrijeme povući se veći dio dana negdje i ostati malo sam. Takva samoća je blagoslovljena.

Čini se da ljude samoća i pustinja plaše. Ipak, vjerujem da je za istinski odnos s drugim čovjekom jedino spremna ona osoba koja se ne boji samoće i koja ima svoju pustinju.

Da bi se nosili sa strahom od samoće i pustinje, imamo potrebu stalno imati nekoga pokraj sebe, pa barem da se čuje radio ili televizor ako smo već sami. Čega se ustvari bojimo? Od čega bježimo?

U samoći i tišini, u našoj pustinji, na površinu našeg bića lako mogu doći negativni osjećaji. Možemo se u pustinji osjetiti beskorisnima, kao da gubimo vrijeme: Što ću ja tu sada sjediti pola sata u tišini, a imam toliko posla?  U tišini možemo se sjetiti grijeha kojega se nikako ne uspijevamo riješiti. Mogu nam doći razne napasti, a kada dođu napasti onda se osjećamo slabima i grešnima.

Važno je naglasiti da pustinja sa svi nabrojenim poteškoćama izgrađuje vjernika. Prihvatiti svoju pustinju, prihvatiti osjećaj odbačenosti i beskorisnosti, prihvatiti svoje napasti i padove, biti svjestan svojih grijeha, sve je to put za svetost i za susret sa Živim Bogom u svojoj pustinji.

Đavao

Drugi pojam je đavao. Ovdje bih samo naglasio jednu stvar: đavao nije stvor s rogovima, repom i kopitima. Takvu sliku đavla treba napustiti. Ako bih danas zamišljao đavla, onda bih ga zamislio kao muškarca ili ženu iznimne ljepote i privlačnosti. Odjevene u brendove Hugo Boss, Chanel, Gucci ili Dolce & Gabana, te obučene u cipele Prada, Manolo, Christian Laoboutin.

Zamišljam đavla danas kao iznimno privlačnu osobu, odjevenu besprijekorno, na izgled vrlo uspješnu, moćnu, ali u blizini tog suvremenog đavla osjeća se jedna praznina, besmisao, hladnoća i promašenost.

Đavao da bi uspio u svojem poslanju, mora biti privlačan i lijep. Tek kada mu se približiš možeš primijetiti da ti druženje s njim oduzima životnu radost, mir, smisao i drage ljude. Onakvog đavla kakvog smo do sada zamišljali svatko bi se preplašio i odmah pobjegao od njega te đavao ne bi niti imao priliku ostvariti svoje poslanje.

Napasti

Jeste li primijetili u kojem trenutku đavao dolazi Isusu? Kada je Isus završio svoj post i kada je ogladnio. I nama se može dogoditi da se čuvamo cijelu korizmu i onda pred kraj, pad.

Đavao dolazi kada naš duhovni imunološki sustav pada. Kada smo umorni, ljuti, gladni, sami, tužni, još ako je vani sivilo i pada kiša… Možemo možda reći da je prva prevencija protiv napasti upravo zdrav život. Kada smo naspavani, kada smo fit i u kondiciji, kada smo siti, radosni i mirni, kada je sunčan dan i kada smo puni snage, vrlo ćemo se lako nositi s napastima.

Prva kušnja, odnos prema materijalnom

Đavao pred Isusa stavlja tri kušnje. Prva kušnja stavlja naglasak na materijalno. Pretvoriti kamen u kruh. U srednjem vijeku alkemičari će tražiti način da kamen pretvore u zlato. Naglasak je na materijalnom, na imati. Isus jasno govori da čovjeku ne treba samo materijalno, već i duhovno. Da se razumijemo, Isus ne dokida materijalno, već materijalno stavlja na pravo mjesto u čovjekovom životu, a to mjesto sigurno nije prvo mjesto. Samo sklad između materijalnog i duhovnog daje čovjeku ispunjen život.

Druga kušnja, čovjek i Bog

Druga kušnja ima naglasak na odnosu između čovjeka i Boga. Đavao nagovara Isusa da iskuša svoga Oca. Da se baci s Hrama, pa da vidimo koliko je važan svome Ocu.

Tko obično stavlja drugoga na kušnju? Iskušava onaj koji nije siguran u ljubav. Isus je siguran u ljubav prema Ocu. Oni koji su sigurni u ljubav, nemaju potrebe stavljati jedno drugo na kušnju. Kada mi iskušavamo Boga, nismo sigurni da nas voli. Kada Bog stavlja na kušnju nas, mislim da niti On nije siguran da ga mi volimo. Zato kušnja treba pokazati jesmo li ili nismo.

Treća napast, odnos među ljudima

Treća napast govori o odnosu među ljudima, točnije govori o vladanju, moći, podčinjenosti.

Isus služi. Đavao vlada. Isus se dobrovoljno prigiba pred bijedom čovječanstva da bi služio, da bi prao noge apostolima. Đavao očekuje da mu se klanjaju.

Zato se pitamo, čiji je svijet? Izgleda da stvarno pripada đavlu, barem onaj dio svijeta moćnih. Tek ako se pokloniš i postaneš sluga možeš napredovati u svijetu. Tek kada se pokloniš đavlu i prodaš svoju dušu, dobiješ one koje možeš i ti gaziti kao što tebe gaze s više razine. Dobiješ one koji će se iz straha klanjati tebi, kao što se ti iz straha klanjaš onima gore.

Svako odbijanje klanjanja moćnicima teško se kažnjava i to već počinje u našim malim sredinama.  Možda bismo mogli poruku prve nedjelje korizme ovako sažeto sročiti: jedino klanjanje Bogu daje miran san i sretan život. Amen.