Što sam naučio i zaživio od Učitelja?
Oni koji prihvate Isusa za svoga Učitelja, postaju sol zemlje i svijetlo svijeta. Prihvatiti nekoga za učitelja i postati nečiji učenik, znači mijenjati svoj život u skladu s onim što smo naučili.
Na primjer, čuo sam domaćice koje kažu: Ja radim gibanicu onako kako me moja baka naučila., ili: Naučio sam parkirati automobil na način da ga odmah okrenem kako bih imao što manje manevara kada budem odlazio., ili: Naučili smo u našoj crkvi ići na pričest tako da prvo krenu oni koji su najdalje od oltara, a zadnji dolaze oni koji su u prvim klupama, tako više nema gužve. Volimo naučiti nešto što nam čini život lakšim.
Današnje evanđelje stavlja pred svakoga od nas ova pitanja: Jesam li ja učenik? Jesam li prihvatio Isusa za svoga Učitelja? Što sam naučio od mojeg Učitelja? Što sam od naučenoga primijenio u svojem životu?
Ako odlučim biti učenik, tada postajem sol i svjetlo.
Mjerna jedinica kršćanske umjerenosti
Sol daje okus. Prije tjedan dana bio sam na jednom ručku za vrijeme kojeg su se sustolnici žalili da je juha preslana. Malo soli daje okus, ali puno soli kvari okus.
Puno ljudi osjeća nelagodu u mraku. Možda kao posljedica horor filmova ili priča iz djetinjstva kojima su nas plašili?
Mrak potiče našu maštu na stvaranje raznih čudovišta, za koja znamo da ne postoje, ali mrak kao da ugasi naš osjećaj za realnost. No, čim svane i pojavi se dan, odmah je ugodnije i osjećamo se sigurni jer vidimo dobro svijet oko sebe.
Kao što previše soli kvari okus, tako i izravno gledanje u sunce uzrokuje bol u očima.
Kako biti sol i kako biti svjetlo u skladu s evanđeljem?
Na žalost, mi ljudi skloni smo krajnostima. Evanđeoska sol i svjetlost iz današnjeg evanđelja ustvari su mjerna jedinica kršćanske umjerenosti.
Mogli bismo reći da je umjerenost tajna svetosti, a mi danas živimo, ponavljam, u svijetu krajnosti.
Kako opisati onoga koji je sol i svjetlo?
Kako je teško danas postići pravu mjeru! Koliko puta nakon nekog druženja znamo se pitati: Jesam li previše govorio? Kud sam baš ono išao reći? Osobito nakon raznih slavlja znamo reći: E, jesam se prejeo! Da barem nisam pojeo gibanicu nakon torte!
Teško je danas biti umjeren u govoru i jelu. Ali i u mislima. Teško je obuzdati svoje misli, onda i osjećaje. Posebno je teško obuzdati srdžbu i zavist, osobito je teško držati pod kontrolom oholost.
Kako ja zamišljam kršćanina koji je svjetlo i koji je sol svijeta? Za mene to je čovjek koji ne govori puno. Zatim, ne ističe se pa radije bude u zadnjem, nego u prvom redu. To je čovjek koji ne puca na prvu, i kada mora opomenuti i kada mora uputiti kritiku koja izgrađuje, prvo se pita kako bi se on osjećao da njega netko na takav način opomene.
Kršćanin koji je sol i svjetlo, ne podrazumijeva. On ne misli kako drugi misle ono što on misli. Onaj koji želi biti sol i svjetlo, pita što ne razumije i nastoji što jasnije i jednostavnije govoriti o onome što nosi u srcu.
Onaj koji želi biti sol i svjetlo, ne kritizira, niti sebe postavlja za primjer drugima, već jednostavno živi i pušta druge da žive. Ustvari, svakodnevno otkriva koliko je život jednostavan, te nastoji izbjeći nepotrebna kompliciranja.
Za mene biti sol i svjetlo znači biti neprimjetan.
Postoje ljudi koji kada se pojave u našem društvu odmah svu pažnju moraju usmjeriti na sebe. Oni su najglasniji. Od njih nitko ne može doći do izražaja. Ali postoje i ljudi koji u naše društvo nekako spontano unose mir i radost i ustvari tek kada odu osjetimo da se nešto promijenilo. Tek kada ih više nema, osjetimo da nam fale. Oni su neprimjetni, ali unose mir i kvalitetu u druženje.
Bljutavost i fanatizam, dvije krajnosti
U svijetu krajnosti u kojem živimo, u svijetu koji se ruga vjernicima, u svijetu otuđenosti kada već i u našim obiteljima primjećujemo određenu hladnoću i povlačenje u sebe, lako se može dogoditi da obljutavimo kao vjernici.
Rečenica: Sve su vjere iste., primjer je bljutavosti, kao i razmišljanje da Zli i grijeh ne postoje. Druga krajnost je silovanje ukućana ili poznanika nekim fanatizmom, tjeranjem pod svaku cijenu na nedjeljnu misu i svađom jer se na misu ne ide.
S vremena na vrijeme dolaze mi vjernici s raznim inicijativama koje bih ja kao župnik trebao izvršiti. Ako ocijenim da nije trenutak u župi za tako nešto, krenu me nagovarati i vršiti pritisak, jer baš ta njihova inicijativa je ono što Crkvi danas fali i čudimo se kako smo uopće kao Crkva opstali 2000 godina bez njihovog projekta!? Ako i dalje ne želim to što oni zahtijevaju, ti vjernici fanatici postaju živčani, naljute se i odlaze. Živčanost i vjera ne idu zajedno. Volio bih da sam u krivu, ali čini mi se da često takvi vjernici koriste razne inicijative da se maknu iz svojeg doma u kojem imaju problema s kojima se ne mogu nositi.
Onaj koji je svjetlo i onaj koji je sol, vraća se u svoj dom nakon nedjeljne mise dostojanstveno, mirno i s osjećajem jednog dubokog spokoja i radosti u dubini svoga bića. I ne treba ništa govoriti. Ti plemeniti osjećaji poput mirisa tamjana šire se oko njega.
Ipak, valja naglasiti da onaj koji pokušava biti sol i svjetlo u ovome svijetu, treba se osobito paziti oholosti. Toliki misle da su bolji od drugih. Čim se krenemo s drugima uspoređivati, odmah bi nam se trebao upaliti alarm vjere. Sretan i ispunjen čovjek nema potrebu uspoređivati se s drugim ljudima.
Onaj tko želi biti sol i svjetlo ovoga svijeta, treba biti spreman na suočavanje s vlastitim slabostima, padovima i grijesima. I ne smije ih se prestrašiti. Ustvari, čini mi se, kada prestanemo vidjeti svoje slabosti i grijeha da prestajemo biti sol i svjetlo, te prelazimo na tamnu stranu oholosti.
Želim vama i sebi da budemo diskretan okus ovome svijetu i blago svjetlo koje proizlazi i ide prema Onome kojeg Pismo naziva Mlado Sunce s visine, Isus Krist naš Gospodin! Amen.