Strah zbog nedostatka ugleda
Ivan je u tamnici u tvrđavi Makerontu, s istočne strane Mrtvoga mora. U tamnicu ga je bacio Herod Antipa, sin Heroda Velikog i Maltake. Vladao je poslije smrti svoga oca od 4. pr. Kr. sve do 39. poslije Krista, Galilejom i Perejom, četvrtinom očevog carstva, zato ga se naziva tetrarhom.
Ivan je završio u zatvoru jer se Herod s jedne strane bojao Ivana, a s druge strane cijenio ga je i rado slušao. Čini mi se da je u zatvoru Ivan imao povlašteni tretman, to možemo zaključiti iz činjenice da ga posjećuju njegovi učenici.
Herod se bojao Ivanovog utjecaja na narod. Nesigurni ljudi, ljudi koji nemaju autoritet, ljudi koje narod ne cijeni, uvijek su bili spremni raznim metodama uklanjati svakoga tko bi ih ugrožavao, samo da ostanu na vlasti.
Izravan povod za zatvor bilo je Ivanovo javno prozivanje Heroda Antipe jer se oženio Herodijadom, suprugom svoga polubrata Heroda Filipa, što je Ivan Krstitelj žestoko osudio.
Ivanova kriza vjere
Ivan je u zatvoru u tvrđavi Makerontu. Sluša o Isusu. Sluša i ne vjeruje. Ustvari na temelju onoga što čuje, dolazi u krizu vjere.
Prošle nedjelje slušali smo kako Ivan govori o spasitelju koji će sjekirom posjeći drvo koje ne donosi ploda i koji će vatrom spaliti pljevu. Ivan očekuje spasitelja koji će postati silan vojskovođa i koji će osloboditi svoj narod od okupatora, ali koji se ne će zaustaviti samo na tome. Mesija treba pokoriti i ostale poganske narode. Jedna od djelatnosti mesije, koju su propovijedali proroci, je oslobođenje nevinih iz zatvora. Ivan je i dalje u zatvoru, a Isus se ponaša potpuno suprotno od onoga kako ga je Ivan zamišljao. I ne samo to! Isus kaže da napuknute trske ne će prelomiti, niti će ugasiti vatricu koja jedva gori.
Ivan zna da su proroci u povijesti najčešće bili proganjani i ubijani. On je u zatvoru. Svaki dan može mu biti zadnji. A sada onaj kojemu je pripremao put ponaša se izvan svih očekivanja. U toj krizi vjere, Ivan ima hrabrosti pitati: Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?
To pitanje u meni budi silnu jednu simpatiju i suosjećanje s Ivanom. Teško mi je opisati to suosjećanje prema Ivanu dok priznaje najveću krizu svoje vjere. Jesam li se uzalud trudio? Jesam li krivo shvatio? Je li me Bog ostavio? Kojeg smisla to sve ima?
Bog je pohodio svoj narod
Isus poručuje Ivanu da slijepi ponovno vide, hromi ili šepavi ponovno normalno hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, a siromasima, onima do kojih nitko ne drži, njima se navješćuje radosna vijest. Samo da vas podsjetim, pobožni Židovi vjerovali su da su slijepi, gubavi, hromi, gluhi takvi jer su kažnjeni zbog grijeha, bilo svojega ili grijeha svojih predaka. Kao takvi, kao grešnici, bili su isključeni iz bogoslužja i držalo se da ih je i Bog odbacio. Baš takvima se Isus bavio. Oni su njegova glavna briga. To je isto moglo dodatno zbuniti Ivana.
Sablazan bezuvjetne ljubavi
Zagonetna se čini Isusova rečenica: I blago onom tko se ne sablazni o mene. O čemu se radi? Kakva je to sablazan? Radi se o jedinoj bezuvjetnoj ljubavi koju je ovaj svijet vidio. Radi se o Isusovoj bezuvjetnoj ljubavi. Ona prihvaća svakoga. Svakome daje šanse. Nikome se ne nameće. Nikoga ne prisiljava. Ona se nudi svakome, pa i onima za koje su pobožni Židovi vjerovali da su prokleti od samoga Boga.
Isusova bezuvjetna ljubav vidljiva je u pozivu na ljubav prema neprijateljima, a osobito dolazi do izražaja kada Isus s križa moli za svoje mučitelje i pokušava ih opravdati.
Ta bezuvjetna Isusova ljubav bila je sablazan za njegove suvremenike, a sablazan je i za nas danas. Mi takvu ljubav najčešće ne poznajemo, iako ju želimo. Naša ljubav je najčešće uvjetovana. Ako se ne budeš ponašao kako ja mislim da je za tebe najbolje, ja te ne ću voljeti. Ako se ne promijeniš, ja te ne ću voljeti. Ako me stvarno voliš, onda napravi to i to…
Kriva očekivanja od Boga
No, pokušajmo mi malo sebe naći u današnjem evanđelju. Imamo li prilike priznati sami sebi da smo se puno puta pitali gdje je Bog i zašto ništa ne poduzima? Imamo li poštenja sami sebi priznati da od Boga imamo očekivanja? Da mu često prigovaramo jer nam se život nije posložio onako kako smo mi to očekivali i željeli? Osobito mu prigovaramo jer nije kaznio one koji su nama napravili zlo.
Možda nije loše u ovom kontekstu sjetiti se pitanja koja često postavljaju oni koji ne vjeruju u Boga. Ako postoji Bog, zašto siromaštvo, zašto ratovi? Ako postoji Bog, zašto u Africi djeca umiru od gladi?
To pitanje je vrlo licemjerno. Drži li Bog u svojoj ruci ekonomiju ili čovjek? Je li Bog odredio zakonitosti tržišnog kapitalizma po kojima se viškovi hrane uništavaju kako bi se zadržala cijena, umjesto da se podijele potrebnima? Vodi li Bog svjetsku ekonomiju po kojoj bogatiti postaju bogatiji, a siromašni siromašniji? Je li Bog izumio oružje?
Bog je stvorio čovjeka i dao mu slobodu. Bog je stvori ljude da se poštuju i međusobno pomažu. Sloboda je dar i blagoslov, po njoj smo najsličniji Bogu, ali niti sam Bog protiv naše slobode ne može.
Kriviti Boga za ratove, pohlepu i zlo koje ljudi rade jedni drugima vrlo je licemjerno i bezobrazno.
Isus je svojim načinom života stavio Ivana u krizu. Susret s Isusom, susret s Evanđeljem i nas treba staviti u krizu.
Evanđelja nas treba staviti u krizu
Evanđelje nas treba uznemiriti. Evanđelja treba poljuljati naše sigurnosti. Evanđelje treba unijeti sveti nemir u naš život. Svjetlo evanđelja treba jasno obasjati moju tamu i moje loše strane. I moram priznati da se čudim ljudima koji sebe nazivaju vjernicima, ali kažu da su oni u redu, oni se ne trebaju mijenjati, oni ne trebaju raditi na sebi, oni nemaju grijeha. Bojim se da ti ljudi nisu susreli Isusa.
Da bi Isus mogao u nama graditi čovjeka u punini, čovjeka po mjeri Evanđelja, potrebno je prvo razoriti naš veliki ego i naše male sigurnosti koje smo sami napravili.
Braćo i sestre, želim vama i sebi sveti nemir Evanđelja i svetu krizu vjere koja nam pomaže rast i susret s Gospodinom koji dolazi! Amen.