Došašće
Prva je nedjelja došašća. Došašće i korizma jaka su crkvena vremena tijekom kojih se pripremamo za naše najveće blagdane. Došašće i korizma razlikuju se po temeljnom stavu; korizma je vrijeme pokore, a došašće vrijeme duboke radosti. No, ta radost gotovo je skrivena da bi se mogla u punini pokazati na Božić.
Zato je radost i iščekivanje došašća obavijeno ljubičastom bojom. Zato se u došašću ne pjeva na misi Slava Bogu na visini, jer je to tipično Božićni himan. Mi ga ne pjevamo kroz ove četiri nedjelje da bi ta pjesma u svojoj punini i ljepoti odjeknula na Božić.
Liturgija nas u došašću poziva smanjiti glasnost instrumenata u crkvi kao i smanjiti ukrašavanje crkve cvijećem. Sada je vrijeme da sakrijemo našu radost kako bi se na Božić dogodila eksplozija radosti. No dok govorimo o radosti, trebamo imati u srcu i one koji ovoga Božića ne će osjetiti radost jer su sami, ostavljeni, jadni ili oplakuju svoje najmilije.
Ono što je bitno
I došašće i korizma žele nas potaknuti da maknemo sve ono što nam odvlači pažnju i posvetimo se bitnome.
A što je to bitno u životu? Na žalost svijet u kojem živimo učinit će sve da si čovjek ne postavi to pitanje.
Vidimo da ljudi koji ne razumiju što je to došašće upravo u ovom vremenu bitnoga čine sve da našu pažnju usmjere na nebitno. Ljudi koji ne razumiju što je to došašće već su odavna okitili ulice kao i dućane. U pozadini cijele priče je profit. Nastoji se čovjeka motivirati nekim božićnim raspoloženjem pa da lakše odriješi kesu. Ali sada nije vrijeme za božićno raspoloženje, sada je vrijeme za došašće.
Zatim, primijetit ćemo poplavu humanitarnih akcija, mnoge od tih akcija su ne dovoljno definirane, pa se događa da se ljudi posvađaju dok pripremaju humanitarne akcije, osobito ako se uplete lokalna politika u cijelu priču. Primjećujemo sve više paljenja adventskih vijenaca na otvorenom, božićnih domjenaka i božićnih koncerata… i sve to prije Božića.
Božićne pjesme prije Božića ne pomažu duhovnosti Božića i Bogu hvala da naš narod ima prekrasne adventske pjesme.
A onda kada se se sjetimo gužve po ulicama i trgovačkim centrima…
Božić prije Božića znači…
Plod forsiranja Božića prije vremena, bit će taj da Božić ne ćemo niti primijetiti. Proći će pokraj nas kao da se ništa nije dogodilo. Možda ćemo već biti toliko živčani i potrošeni da ćemo jedva čekati da prođe.
Sestre i braćo, ne dajte da vam ukradu Božić! A da bi Božić bio duhovno ispunjen, da bi bio obnova naše vjere, onda smo pozvani kvalitetno proživjeti došašće, a ne preskočiti ga.
Isus se vraća!
Mi se pripremamo za Božić. Ali to ne znači da se pravimo da će se Isus roditi! Ne! On se već rodio, bio je tu, proživio je naš život, On je tu s nama u svetoj misi i ono što je jako važno, On se vraća!
Postoji jedna zajednica koja sebe naziva Kršćanska adventistička crkva. Oni nisu katolici, ali su kršćani. I spominjem ih na početku svakog adventa ili došašća. Spominjem ih jer sam malo ljubomoran na njih. Ljubomoran u pozitivnom smislu. Oni sebe zovu adventisti, poznati su još i pod nazivom subotari. Uz ostalo što njeguju, veliki naglasak stavljaju na ponovni Isusov dolazak na ovu zemlju.
Volio bih kada bismo i mi katolici postali „adventisti“, ljudi došašća. Ali događa se kod katolika upravo jedna suprotnost. Dobiva se dojam da se mi bojimo Isusovog ponovnog dolaska, pa se o tome niti ne govori.
Razlozi straha oko Isusovog povratka
Možda se bojimo jer ga povezujemo uz holivudske filmove o sudnjem danu ili smaku svijeta, ili možda jer osjećamo grižnju savjesti za puno toga u našem životu i bilo bi nam neugodno s tim teretom stati pred Isusa? Ali ja mislim da je glavni razlog zašto bi se netko bojao Isusovog dolaska upravo ne-ljubav!
Zamislite mladića koji se ne raduje susretu s djevojkom u koju je zaljubljen? Zamislite dijete koje se ne veseli susretu s tatom koji već mjesecima radi vani?
Strah i ljubav ne idu zajedno! Je li stvarno moguće da se bojiš susreta sa svojim Stvoriteljem? Ako se bojiš, sad je pravo vrijeme, vrijeme došašća, da se suočiš sa svojim strahovima, sa svojim nezadovoljstvom.
Ne bih volio da me netko krivo shvati, treba se družiti i opustiti, ali advent s kobasicama, fritulama, krvavicama, kuhanim zeljem i kuhanim vinom, ne će nam puno pomoći u duhovnom životu.
Gdje je korablja danas?
U današnjem evanđelju Isus govori o dolasku Sina Čovječjeg. Tko je taj Sin Čovječji? To je onaj za čiji se rođendan pripremamo. Bog koji je došao čovjeku pokazati kako postati čovjek u punini. Svojim rođenjem, i našim krštenjem, Isus nam daje mogućnost da i mi postanemo čovjek u punini, da ostvarimo sve one težnje našega srca koje čak ne znamo niti izgovoriti.
Isus spominje Nou. Noa osjeća u sebi silan poriv da krene graditi brod. Ne razumije zašto, ali ima silnu potrebu. I kreće.
Gradi brod tamo gdje nema mora. Prvo ga promatraju, pa ga po tiho ogovaraju, a onda mu otvoreno govore da je prolupao i poludio. Rugaju mu se i ponižavaju ga. A onda počinje padati kiša i ne prestaje.
Sestre i braćo, ima li danas poplave? Ima! Mislim na poplavu raznih utjecaja koji nam prije svega oduzimaju dostojanstvo. Kada kažem dostojanstvo ne mislim na čast i ugled, već na pravo da budem čovjek. Da budem sretan, miran i blagoslovljen čovjek. Gdje je arka, gdje je taj čamac za spašavanje?
Evo ga! U njemu smo! To je naša crkva! Ja iskreno vjerujem da se ovdje svi možemo spasiti, odmoriti, obnoviti snage i krenuti dalje, kao bolji ljudi i kao bolji vjernici! Ali potrebno je naše zalaganje, potrebna je naša otvorenost za Boga i za njegovu radosnu vijest, otvorenost za Njegov blagoslov! Potrebno je skupiti hrabrosti i pronaći u sebi ono što nije dobro, ono što treba odstraniti, ono što treba popraviti, ali u sebi, ne u drugima! A došašće je izvrsno vrijeme za to!
Čitamo u današnjem evanđelju Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. Bdjeti ne znači skrivati se od Isusa, bdjeti znači paziti na svoje ponašanje da bude, što više možemo, u skladu sa Sinom Čovječjim kako bismo i mi poput njega postali ostvareni ljudi u punini, vjernici otvoreni za Boga i bližnjega.
Mise zornice, lijepi su izraz bdjenja i toga otvorenog stava. Amen.