Da bismo ispravno razumjeli današnje evanđelje trebamo odmah objasniti dva pojma, a to su guba i selo.
Guba
Guba je bila kožna bolest za koju nije bilo lijeka. Nastala je zbog nehigijenskih uvjeta života. Gubavac je bio ustvari živi mrtvac. Živi čovjek čije se tijelo raspadalo, doslovno bi gubavcu otpadali dijelovi tijela. Guba je bila bolest koja je oduzimala tijelu sposobnost osjeta. Gubavac nije osjećao hladnoću, niti toplinu, niti bol. Zamislite da stavite noge u lavor kipuće vode i ne osjećate ništa, ili da si odsiječete prst i ne osjećate ništa. Upravo zbog tog gubitka osjeta, guba se uspoređivala s grijehom. Grijeh nas čini neosjetljivima za sebe, bližnje i Boga.
Zatim, gubavci su imali posebna pravila ponašanja i odijevanja. Odijevali su se u rasparanu odjeću, morali su biti raščupani, morali su izbjegavati naseljena mjesta, a kada bi susreli zdravu osobu iz daleka su trebali vikati da su nečisti. Ako bi se približili naselju ili zdravim osobama trebali su biti kamenovani.
Zamislite da sa okolnog brijega gledate vašeg muža ili ženu ili djecu kako idu u školu, u dućan, na posao, a ne smijete im se približiti. Strašno! Živ, a mrtav. To je bio gubavac.
Zdravstveno su bili bolesni, socijalno izopćeni, ali ono što je još gore, ljudi su vjerovali da su gubavci prokleti od Boga, jer se držalo da je guba bila kazna za grijeh. I Bog ih je odbacio, niti Bog za njih nije mario, tako su vjerovali ljudi Isusovog vremena.
Selo
Drugi važan pojam je selo. Selo je u biblijskoj teologiji pojam za zatvorenost, za tradiciju. Selo je zatvoreno u sebe. Selo ne zanimaju nove spoznaje. Selo je zatvoreno za novost. Selo živi onako kako se uvijek živjelo, nema tu mjesta za mijenjanje. Selo se ne želi mijenjati, selo pruža otpor promjeni mišljenja i mentaliteta. I uvijek kad evanđelisti spominju selo Isus će se loše osjećati, Isus u selu uvijek doživljava neuspjeh.
Zanimljivo je da Luka stavlja gubavce u selo. Tu vidimo odmah da to nije povijesna kronika događaja, nego teološka interpretacija. Luka želi reći da su ovi ljudi postali gubavi zbog mentaliteta sela, ustvari oni žive kako svijet diktira. Ganjaju karijeru, traže profit, moć, utjecaj, i s vremenom, budući da moraju varati, gaziti druge, izrabljivati ih, oni postaju neosjetljivi za dobro i zlo. Sami sebi postaju mjerilo. Oholost i egoizam čine ih odvratnima za druge.
Ipak, ono što je jako važno, oni su postali svjesni da su gubavci. Da ne mogu mirno spavati, muči ih savjest jer su mnoge prevarili i uništili, muče ih razne bolesti za koje medicina nema lijeka. Izgubili su životnu radost i smisao života, obitelji su im u rasulu. Ne žele više ovako živjeti.
Što traže od Isusa? Ozdravljenje? Ne. Čudo? Ne. Traže smilovanje! Traže da ih netko opet pogleda kao ljude, traže da im se netko približi, traže novu šansu, traže novi početak. Traže mir, blagoslov, smisao i zajedništvo u obitelji.
Isus ih šalje da se pokažu svećenicima. Jedna od uloga koju su tada imali svećenici bila je i neka vrsta sanitarne inspekcije. Budući da se na svaku bolest kože gledalo kao na gubu, ako bi netko ozdravio, prvo je od svećenika trebao dobiti potvrdu da se može vratiti među zdrave ljude.
Idite!
Idite, kaže Isus. I dok su išli, očistili su se, zapisao je Luka. Taj Idite ustvari znači jedan proces, znači jednu promjenu mentaliteta, znači jednu školu. Čega? Evanđelja. Iz mentaliteta sela, ili iz mentaliteta ovog svijeta, može nas spasiti evanđeoski način razmišljanja i djelovanja. Evanđelje nas može očistiti. Ali evanđelje nije magija, to nije ideologija, niti neka metoda samoizlječenja. Evanđelje je stil života koji vodi prema prepoznavanju i sjedinjenju sa slavom Božjom.
Među ovim gubavcima bio je jedan Samarijanac, zakleti neprijatelj Židova. Drugim riječima, dok su ljudi dobro i dok su zdravi, međusobno se dijele, ali kad su u problemima, onda postaju solidarni i ne gledaju tko je tko.
Svi su se očistili, ali jedan se vraća. Samarijanac. Neprijatelj se vraća i Isus razočarano pita: A gdje su druga devetorica? Je li moguće da je Isusu stalo do naše zahvalnosti? Je li moguće da ih je Isusu ozdravio očekujući zahvalnost? Treba li Isusu naša zahvalnost? I još dodaje: Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovog tuđinca?
Slava Božja, ozdravljenje nije i spasenje
Naglasak je na prepoznavanju slave Božje! Radi se o prepoznavanju Boga na djelu u našem životu. Možemo li zamjeriti onoj devetorici ako su odmah kada su vidjeli da su ozdravili odjurili zagrliti ženu i djecu?
Sva desetorica su očišćena. Sva desetorica su ozdravila, ali jedan se spasio! Isus pravi jasnu razliku između ozdravljenja i spasenja. Spasenje je važnije. Spasenje znači mir, blagoslov i smisao. Spasenje znači da smo otkrili životni sklad.
Spasenje znači da smo zamijenili mentalitet sela evanđeoskim načinom razmišljanja i djelovanja.
I na kraju, spasenje znači da smo se susreli sa slavom Božjom. Da smo prepoznali živoga Boga u našem životu i da smo ušli u intiman odnos s našim Bogom.
Bogu nije naša zahvalnost potrebna, ali naša zahvalnost Bogu znači da ga prepoznajemo, da ga osjećamo, da smo ga svjesni.
Devetorica su svoje ozdravljenje možda pripisali Bogu, ali nastavili su živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Opet su krenuli po starom. Jedan je samo promijenio način razmišljanja, jedan je iskoristio priliku koju je dobio i krenu iz početka. Samo se jedan spasio.
Luka nam još želi poručiti ovim evanđeljem da za našeg Boga nema prokletih i odbačenih. Svatko može dobiti priliku za novi početak, osobito u ispovjedi, ali koliki tu priliku iskoriste da bi Bogu podali slavu svojim životom?