Nije u modi, ali je na cijeni!
Današnje evanđelje govori nam o poniznosti. Poniznost nije u modi, ali je na cijeni! Neki ne vjeruju u poniznost. Smatraju da je poniznost za budale, ali nekako volimo imati uz sebe ponizne osobe. Možda zato što nas ponizni ljudi ne ugrožavaju? Ipak, možemo reći da ljudi cijene one koji su ponizni i skromni.
Evanđelje kao nadogradnja
Evanđelje je uvijek nadogradnja. Evanđelje pretpostavlja temelj ljudskosti, ili drugim riječima, biti čovjek.
Dok sam bio dijete, onda smo u osnovnoj školi imali dopunsku nastavu za one kojima nije išlo gradivo i dodatnu za one kojima je škola super išla. Dodatna je bila za one koji žele više. Evanđelje je za one koji žele malo više. Ali podrazumijeva temelj, podrazumijeva poznavanje čovjeka.
Evo vam primjer. Isus počinje svoj govor nakon što je promatrao ljude. Isus voli promatrati. Što je promatranjem vidio? Ljude koji se guraju oko prvih mjesta. Tko se gura na prvo mjesto, pitamo se! To je temelj o kojem sam vam maloprije spomenuo. To znači poznavati čovjeka, poznavati čovjekovu psihologiju.
Na prvo mjesto se gura netko tko osjeća da je u životu na zadnjem mjestu. Tko se pravi važan? Važan se pravi netko tko se osjeća nevažno. I lijepo se to kaže u hrvatskom jeziku pravi se važan, samo se pravi, glumi, hini, oponaša, jer on to nije. On nema važnost u sebi, pa jedino što može je praviti se. Praviti se da ima ono što ustvari nema, važnost!
Još uvijek nismo došli do onoga dijela za one koji žele više, još uvijek nismo došli do evanđelja. Da bismo zaživjeli evanđelje trebamo evanđelju pripraviti put.
Naše djelovanje, pa i naš život, čestu su nesvjesni. Najbolja priprava za evanđelje je svjestan život. A to nije lako. Ustvari to je jako bolno.
Svjestan život kao priprava za evanđelje
Postati svjestan da sam prazan, da se osjećam nevažno, da nisam nitko bitan, da svijet bez mene može. Postati svjestan zašto sam stalno vrlo aktivan, zašto imam potrebu stalno biti među ljudima. Zašto se bojim tišine pa oko mene stalno mora biti upaljen radio, TV, ako postanem svjestan da se bojim biti sam, ako se suočim sa svojim slabostima, tek tada mogu zavapiti: Bože, trebam te! Bože spasi me! Bože, cijeli život pokušavam spasiti sam sebe, ali sada vidim da ne ide!
Susret s Bogom čini čovjek poniznim. Kada shvatim da je moj život u Božjim rukama, kada shvatim da vrijedim u Božjim očima, onda postajem ponizan. Kada shvatim da Bog vodi moj život, postajem ponizan. Kada se sakrijem i nestanem u Bogu, onda nemam potrebu praviti se pred ljudima da sam veličina. To ne znači da ću bježati od svijeta i od ljudi, ali ne ću više živjeti poput drugih koji se ljute jer ništa ne mogu promijeniti, a jedino što mogu promijeniti nikada nisu probali mijenjati – sebe!
Poniznost znači da moja vrijednost dolazi od Boga
Poniznost znači ostati u miru i tišini kada me napadaju, kada me ogovaraju, kada me kleveću, kada me blate. Najčešće ne možemo ostati u miru u tim situacijama. Zašto? Zato što netko napada lijepu sliku o nama koju smo sami stvorili. Netko ruši sav naš trud. To je naše djelo. I to se zove egoizam. To nije Božje djelo!
Ponizan čovjek zna da je vrijedan Kristove prolivene krvi. I zato se ponizan čovjek ne uzbuđuje kada ga ogovaraju, jer njegova vrijednost i njegovo dostojanstvo ne dolazi od ljudi, nego od Boga. Osim toga, ponizan čovjek zna da kada netko govori o drugome, ustvari govori o sebi!
Tek kada postanem svjestan da jurim za prvim mjestima jer u sebi osjećam da sam na zadnjem mjestu, tek tada se mogu otvoriti radosnoj vijesti spasenja – evanđelju!
Kada je netko u problemu, često znamo pobožno dati savjet da se moli više. Ali ako nismo postali svjesni uzroka našeg problema, hoće li molitva sama po sebi riješiti problem? Uostalom podrazumijeva se da katolik moli.
Besplatnost kao izgubljena vrijednost
Drugi dio evanđelja govori nam o besplatnosti. Ne znam kako bih to drugačije rekao? Svijest da se ono najvažnije u životu ne može ni kupiti, niti zaslužiti. Besplatnost i darovanost. Nezaslužen dar.
Nama je danas takav govor nerazumljiv. Na sve se pazi. Pazi se tko je kome došao na vjenčanje, na sprovod. Oni su nama, sad mi moramo njima. I ono što je možda najžalosnije, lijepe i radosne događaje u životu smo opteretili materijalnim, pa se uz poziv recimo na svadbu odmah misli koliko dođe stolac, koliko nas ima u obitelji, koliko moramo dati, ustvari koliko će nas to koštati. Problem nastaje kada se radost susreta povezuje s koštanjem.
Zatim, neugodno nam je doći nekome praznih ruku. Toliko smo ljudskih obzira natovarili na sebe da smo izgubili onaj dobar osjećaj besplatnosti, darovanosti i spontanosti. Pa onda ti naši ručkovi i večere. Ljudi se žele pokazati. Kuha se kao da nam je zadnji obrok u životu i redovito nakon tih obroka ne spava se od probavnih smetnji. Zanemaruje se najvažnije, a to je iskren susret ljudi koji su otvorena srca. Kako je lijepo biti u društvu čovjeka koji nije zavidan, čovjeka koji nema potrebu natjecati s drugima, čovjeka koji nema potrebu praviti se onim tko nije.
Gospodine, molimo te danas za dar poniznosti! Da osjetimo u srcu da naša prava vrijednost dolazi od Tebe! Gospodine, molimo Te, da od Tebe naučimo da ono najljepše u životu ne povezujemo s koštanjem i potrošnjom. Molimo Te, daj nam radosno i neopterećeno srce kako bismo doživjeli istinsku radost susreta s drugima, radost koja je predokus neba već ovdje na zemlji. Amen.