Pravo pitanje ili ne?
Već neko vrijeme pratimo Isusa na njegovom zadnjem putovanju u Jeruzalem. Približava se trenutak zbog kojega je došao. Na tome putu svjedočimo različitim susretima. Danas evanđelje govori o nekome tko pita Isusa: Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?
Kako vam se čini ovo pitanje na prvi pogled? Meni se čini pobožno. Čini se ispravno. Čovjek bi pomislio: Pa kako se ja nisam sjetio to pitati!?
Kada ste zadnji puta razgovarali s nekim o spasenju? Moram priznati da baš nisam često čuo u pošti, banci, u dućanu ili čekajući na red kod liječnika kako ljudi razgovaraju o spasenju. Tema spasenja nije moderna. A opet svi spasenje podrazumijevaju. Lako ćemo mi s Bogom, kažu.
Ustvari ja bih čak rekao da postoji strah od spasenja. A znate li gdje najviše vidim taj strah? U silno velikom broju katolika koji umiru bez svetih sakramenata. Niti spomenut da bi se popa pozvalo! Jer onda je gotovo. I možemo mi sami sebe zavaravati, možemo mi naše stare i bolesne slati u najskuplje staračke domove, kupovati im najmodernije bolničke, tražiti najskuplje lijekove za njih po svem svijetu. Ali sve je to zemaljsko spasenje koji ima svoj kraj.
Na žalost, moramo konstatirati da se o vječnom spasenju malo tko brine. Ali svi ga očekuju. Iako to baš svojim načinom života ne pokazuju.
I vraćamo se na postavljeno pitanje onog čovjeka s početka. Pitanje je krivo! Pitanje nije na mjestu. Onaj koji postavlja pitanje, sebe je već svrstao u red spašenih i samo ga zanima koliko će ih još biti uz njega.
Ustvari, postavljajući pitanje on pretpostavlja da je malo onih koji će se spasiti. Kao da se radi o jednoj malo eliti, povlaštenoj skupini koja ima monopol na spašavanjem.
Spasenje sada i ovdje!
Isus ne voli pitanje o spasenju u budućnosti. I to je najveća drama kršćanstva. Tu su mi prva asocijacija kmetovi koji su živjeli ovdje, baš tu gdje smo sada mi! Krepavali su od rada, umora i gladi, ali su imali nadu kada su došli nedjeljom na misu da ih jednom, nakon života, čeka nešto bolje. Ali čak niti u crkvi nisu imali ista prava jer je gospoda imala svoj ulaz i bila gore na balkonu. I ako tako gledamo na vjeru, kao nešto neizvjesno nekada i negdje, kao nešto što je odvojeno od našeg života sada i ovdje, onda su u pravu oni koji su vjeru nazvali opijum za narod! Takvu vjeru Isus nije navijestio! Mi sada želimo biti spašeni! Mi sada želimo živjeti u miru! Mi sada želimo biti sretni!
Kod Isusa je spasenje sada! Sada i ovdje! Jeste li primijetili što je odgovorio? Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći… Kada im gospodar bude rekao da ih ne poznaje, odgovorit će mu Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao. Ali on će im odgovoriti Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori.
Poznajem li Boga?
Ovdje dolazi do izražaja razlika između tradicionalne religioznosti i žive vjere. Ovdje se jasno stavlja naglasak na poznavati nekoga.
Poznaš nekoga kada se s njim družiš. Kada znaš što misli i što voli, kada ga oponašaš u njegovim djelima! Sjediti za stolom s nekim na nekoj fešti, ne znači odmah da poznajemo drugu osobu.
Možemo na trenutak zamisliti scenariji. Nakon smrti dolazimo pred nebeskog Oca, i On nama kaže, Čuj, nemoj se ljutiti, ali ja tebe ne poznam! Mi u šoku i nevjerici! Nakon šoka, pristojno ga zamolimo da bolje pogleda u taj tablet. On i dalje kaže da nas nema, da nas ne pozna. Sada već ljuti krenemo objašnjavati i pravdati se: Jel ti znaš koliko sam ja puta po onoj zimi bio na polnoćki? Jel ti znaš koliko sam dugo morao čekati u redovima na ispovijed za Uskrs? Jel me nisi vidio po onoj vrućini na misi u Mariji Bistrici? Koliko sam samo puta u životu izmolio jedan Očenaš prije spavanja?! I sad Ti meni veliš da me ne poznaš!? Pih! Kakav si ti bog!? Završavamo bijesni na Boga.
A On onako smireno kaže: Dobro, napravimo test? Kakve su moje oči? Koja mi je najdraža boja? Koja mi je najdraža pjesma? Što najviše volim kod ljudi? Mi sad stvarno ljuti prekidamo Boga: Od kuda bih ja sve to znao? I tada Bog blago odgovara: Nikada me nisi pitao. Nikada nisi razgovarao sa mnom. Ti si recitirao molitve, ti si meni govorio što ti treba, ali nikada me nisi zamolio da Ja govorim tebi.
Pitamo se danas koliko ja poznajem Boga i koliko mi je važno spasenje? A spasenje nije ništa drugo nego upoznati Boga sada i družiti se s Njim.
Molitva i druženje s Bogom može biti da Ga na primjer zamislim ispred sebe i da se zagledam u Njegove oči i da u Njegovim očima u isto vrijeme vidim svu tugu svijeta i svu sreću svijeta. Da u Njegovim očima vidim bol koju mogu vidjeti u očima roditelja koje je njihovo dijete razočaralo zbog svih onih koji Boga preziru i ne žele u njega vjerovati.
U isto vrijeme u Božjim očima mogli bismo vidjeti i ponos kojeg ima roditelj koji je sretan i zadovoljan sa svojim djetetom. Taj ponos u Božjim očima je zbog svih onih koji se trude živjeti iskreno svoju vjeru.
U molitvi mogu Ga pitati za najdražu boju i nekako u dubini svoga bića osjetiti kako mi odgovara da mu je najdraža boja svijetlo kojim je obasjana zora uskrsnuća Njegovog Sina, a za najdražu pjesmu na prvo mjesto dijele dvije pjesme: Slava na visini Bogu kojega su zapjevali anđeli kada se njegov Sin rodio i uskrsni Aleluja kojega su anđeli zapjevali kada je Isusu uskrsnuo.
Danas se želim pitati: poznajem li ja svojega Boga? Dopuštam li mojemu Bogu da On meni govori o Sebi? Ako ga poznam, onda znam što voli, a što ne voli, onda znam što misli. A sve nam je to o Bogu objavio Njegov Sin i sve je zapisano u Evanđelju. Ako poznajem Boga, onda se pitam u određenim situacijama: Što bi Bog sad napravio na mojem mjestu? Onoga koga volim, njega oponašam, često nesvjesno.
Tradicionalna religioznost postat će živa vjera kada shvatimo da nam je naš Bog blizu, da čezne za tim da Ga upoznamo, da nam se otvori, da nam govori, da nas tješi, da nas hrabri, da nam daje snage!
Molim danas jedni za druge da upoznajemo Boga i da mu postanemo slični kako bi ovaj svijet sada i ovdje doživio spasenje. Amen.